Kraj godine u domaćoj glazbenoj industriji mogao bi obilježiti stvarno zabavan i simpatičan reklamni spot Karlovačkog piva gdje pankeri piju i uvjetno rečeno pjevaju na koncertu Tonija Cetinskog. Spot završava vrlo znakovitom porukom sponzora turneje na kojoj još sudjeluju Gazde i Saša Lošić Loša: “Nije važno što slušaš, važno je što piješ”. Sama reklamna poruka ustvari upućuje na to da je riječ o potpunoj zamjeni sadržajnih uloga određenih elemenata koji čine jedan društveni događaj kao što je pop koncert. Uobičajeno bi bilo da posjetitelji dolaze na koncet zbog glazbe, a pivo je tek dodatni sadržaj koji bi cijelo iskustvo mogao učiniti nešto ugodnijim, dok ovdje poruka sugerira kako je riječ o masovnom ispijanju piva kojem su nastupi gorespomenutih izvođača tek audiovizualna kulisa. I dok se pitanje je li riječ o totalnoj rasprodaji umjetničkog integriteta ovih izvođača ostavlja nekom tko se bavi etičnošću angažmana u glazbi, bojim se kako je ovdje riječ samo o jednom isječku iz stvarno žalosnog stanja domaće glazbene industrije koja je prošle godine, čast izuzecima, bila žalosno dosadna. Bili smo terorizirani beznačajnim kvazimoralističkim raspravama koje su obilovale paranojom i društvenom panikom od “nove i iznenađujuće pojave” masovnog slušanja narodnjaka, i nakon toga prihvaćanjem činjenice kako uopće nije riječ o opskurnom i marginalnom fenomenu, već su narodnjački klubovi mjesta na kojima društveni uglednik može biti “viđen”. Sveopću sliku neukusa i dosade, kao i duboke konzervativnosti domaćih izdavačkih kuća, a ruku na srce, i konzumenata glazbe, pokazuje i top lista najprodavanijih albuma, gdje su se našle kojekakve klape (?) i glazbeni ekvivalenti Mladena Schwartza. Kojeg sluša i veći dio istih onih koji otkidaju na srpske narodnjake, koje u strahu od poniranja domaće pop glazbene kulture i ukusa u bezdan pakla “šunda” s viših društvenih i glazbenih položaja kritiziraju isti oni kojima je desni bard “hrvatska inačica Bruce Springsteena”, sic! Zanimljiva je i nova kovanica takozvane “urbane” glazbe, u koju se trpa sve od popa i rocka, do hip hopa i elektronske glazbe, koji bi svi zajedno trebali biti neka antiteza nadirućem srpskom narodnjaku koji “truje domaću mladež”.

Zajedno, to upućuje na ranije spomenuti problem. Hrvatska je pop i rock glazba najvećim dijelom dosadna, ili u svojim porukama nerazumljiva mladima koji su navikli da im budu zadovoljene samo osnovne potrebe, pa osim najnižih strasti od glazbe drugo i ne očekuju. Na to koliko je dosadna upućuje i komentar jednog uglednog domaćeg kritičara koji među najuzbudljivije događaje sezone u domaćoj glazbi navodi subotnji koncert dva urbana rock banda, kako god se to danas zvalo, Ramireza i Vatre, tijekom kojeg su se ta dva banda trebala sukobiti svirkom, da bi se tobož vidjelo tko je bolji. Količina pozerstva i neinventivnosti koju ove dvije “rock” postave izbacuju u domaći medijski prostor svakim novim singlom vrijedna je divljenja, blijede kopije starih i stranih uzora, koje nitko neće pamtiti. I onda netko naziva novogodišnji revival koncert novog vala balom vampira, pih. Iza konzervativne glazbene industrije koja funkcionira po principu bičevanja mrtvog konja nalazi se čitav niz izvođača koji sviraju stvarno kvalitetnu glazbu, uzbudljivu i novu, ali se glazbena industrija puno radije zadovoljava niskim i sigurnim nakladama, gdje se za nekoliko tisuća prodanih nosača zvuka dobijaju razne zlatne i platinaste ploče. Kao i u gospodarstvu, neumoljivo zatvoreni krug stalno istih faca vrti se nesmiljenom sporošću, jer mu je omogućeno da funkcionira kao autarhična cjelina nedodirljivih. Kad bi pokušali biti poduzetniji i gurati nove i zanimljive izdavače, možda bi zarađivali i više, a ne bi se bavili pisanjem scenarija za trakavice i građevinskim poduzetništvom (je li ovo trend koji se proširio poput kuge?). Vlasnici izdavačkih kuća su izvođači koji preferiraju svoje prijatelje koji po sto puta iznova recikliraju crne žene, polupane čaše crvenog vina i suze u očima. Na kraju još jedne godine rijetkih zanimljivih novih albuma može se samo zaključiti kako je rock u Hrvatskoj, unatoč uvjeravanju optimista, mrtviji od krapinskog pračovjeka. Stvari s pop glazbom nisu ništa bolje, dosadnija je od domaćih sapunica.