Kad je Josipa Lisac prije nekoliko godina gostovala na albumu Elvisa Stanića u sjajnoj tango baladi “Posve slobodna” (i to u dvije verzije, hrvatskoj i francuskoj), bio je to početak jednog divnog glazbenog prijateljstva.

Prijateljstva koje je upravo kulminiralo prvim njenim studijskim albumom još od “Života” iz 2000. Svih tih godina na tržište su redovito dolazile kompilacije, re-izdanja i bezbrojni live albumi, ali je s novim materijalom Josipa bila ekstremno oprezna. Na ovom albumu je neosporni highlight gotovo savršena obrada prastarog klasika Drage Mlinarca “Helena lijepa i ja u kiši”, snimljena na Mlinarčevom tribute koncertu 2005. Stanić se ovdje pojavljuje kao autor dviju pjesama, ali je, što je puno važnije, aranžirao i producirao čitav album, pronašavši naizgled jednostavnu formulu kako postići da Josipa Lisac 2009. zvuči svježe, moderno i nepretenciozno, a još uvijek delikatno, jazzy i sasvim spektakularno. Jer, kao što je oduvijek poznato, Josipa Lisac i s prosječnim materijalom čini čuda, a kad joj se kockice ili zvijezde poslože, pa nabode poneku pristojnu pjesmu, naiđe na raspoloženog producenta i ima dobar prateći band, njen vanzemaljski glas će odraditi ostalo. A taj glas je i ovdje u vrhunskoj formi, pa bi brzopleti kritičar možda zapisao da se radi o dostojanstvenom starenju, što bi možda i bilo točno za nekog drugog, ali ne za rijetku autentičnu domaću divu koja je odavno zaustavila vrijeme. Jako dobra ploča, nadajmo se samo da nećemo opet cijelo desetljeće čekati na slijedeću.