Čim naučimo govoriti prestajemo misliti u slikama, njih zamjenjujemo riječima. Znanstvenici iz Heidelberga dokazali su da na to što vidimo, i kako se viđeno opisuje, utječe materinji jezik. To znači da postoji uzajamna interakcija izmedju jezika i mišljenja. Eksperiment se sastojao u tome što je osobama bio prikazan video film na kojem se, primjerice, vide dvije žene kako ulaze u kuću. Što je zajedničko svim filmovima, i koji su bili zadaci sudionika eksperimenta, opisuje docentica Barbara Schmidt: “Prikazano je ukupno 60 različitih situacija iz svakodnevice. Najvažnije na svim filmovima je bilo to što su prikazivali dinamične situacije, dakle nešto što je u pokretu. Zadatak ispitanika je bio da gledaju te scene i da tijekom gledanja, u trenutku kad shvate o čemu se radi, opišu to riječima”. Moglo bi se reći da su ispitanci igrali ulogu reportera, no oni nisu znali da su postojale samo dvije vrste scena. U jednima su ljudi jednostavno šetali bez cilja, a u drugima su negde i stizali. Ispitanici su bili različitog porijekla i govorili sedam različitih materinjih jezika. To se na zapanjujući način odražavalo u sadržaju njihovih opisa viđenih scena. “Treba imati u vidu da svi jezici imaju mogućnost da u opis uključe i takozvanu završnu točku, kraj radnje. Ali oni koji govore različite jezike, na različite kraj radnje pretvaraju u riječi.” Nijemci, Česi i Nizozemci u 60 posto slučajeva opisuju kraj radnje – iako radnja nije gotova. Nasuprot tome, Arapi to čine samo u 40 posto slučajeva. “Tako se, primjerice, oni koji govore njemački jezik razlikuju od onih koji govore engleski po tome što Nijemci obavezno verbaliziraju i završetak radnje.” Dakle, jezik je odlučujući čimbenik kada se opisuje neka scena. Razlike se lijepo vide u gramatici: Nijemac nikada ne bi rekao: “dvije hodajuće žene” već “dvije žene koje nekamo idu”, objašnjava Barbara Schmidt.