Dva Talijana igraju ključne uloge u europskim financijama. Jedan može spasiti, a drugi skršiti euro. Prvi je novi predsjednik Europske centralne banke (ECB) Mario Draghi, a drugi talijanski premijer Silvio Berlusconi. Novi je predsjednik ECB-a radio u talijanskom ministarstvu financija i u privatnom sektoru, kao direktor Godman Sachsa za Europu, no najpoznatiji je kao guverner Talijanske centralne banke od 2006. do 2011.

Draghi, čije prezime u prijevodu s talijanskog znači Zmajević, nije mogao zasjesti u predsjedničku fotelju u gorem trenutku. Na dan kad je 64-godišnjak postao glavni čuvar eura, valute 17-člane zone suočene s dužničkom krizom i recesijom, dočekalo ga je iznenađenje – grčki premijer Jorgos Papandreu povukao je populistički potez, najavivši referendum o prihvaćanju teškom mukom sklopljenog plana EU za pomoć Grčkoj. Odbije li grčki narod u Bruxellesu smišljen plan u želji da odgodi (ali ne i izbjegne) daljnje stezanje remena, država će sigurno proglasiti default i vjerojatno napustiti eurozonu, dok će se na mukama naći sve banke i fondovi koji drže grčke obveznice. U tom slučaju, Draghi će se baviti efektom domina koji će njen bankrot uzrokovati diljem Europe. Tako je drugi najmoćniji svjetski financijski moćnik, iza Bena Bernankea, predsjednika Američkih saveznih rezervi odmah doživio vatreno krštenje, dok se njegov prethodnik Trichet godinama mogao pripremati za krizu i tek na kraju mandata kupovao obveznice ugroženih zemalja eurozone. Neki analitičari vjeruju da je novi šef skloniji upregnuti ECB kao zajmodavca zadnjeg utočišta, jedinog koji može ugasiti požar.

Između dviju struja
Da bi ispunio nade vlada koje se nadaju da će pod Draghijem ECB pojačati kupovinu državnih obveznica i sniziti kamatne stope, Talijan bi prvo morao uvjeriti kolege u ECB-u da takvom politikom neće biti ugrožena nezavisnost banke ni stabilnost cijena – sveti cilj, primjerice, za Njemačku, ali ne i za Francusku.U skladu s time, francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy prošlog tjedna Draghiju izrazio uvjerenje da će ECB i “dalje kupovati državne obveznice radi smirivanja napetosti na financijskim tržištima.” Sarkozyjev sunarodnjak Trichet nevoljko je kupovao obveznice, tražeći od vlada da se same nose sa svojom dužničkom krizom, iako državne riznice nemaju dovoljno novca za najcrnji scenarij; ni talijanska riznica sama sigurno ne bi bila u stanju spriječiti državni bankrot. No, odstupi li bitno od Trichetove politike, Draghi će se sukobiti s Njemačkom, nesklonoj davanju slobodnih ruku ECB-u, smatrajući da bi se time potpirivale inflatorne tendencije. Pritisak od Nijemaca je neizbježan posebno nakon što je inflacija u rujnu iznosila tri posto, čime je deseti mjesec zaredom prebacila granicu od dva posto, koju je postavio ECB. Stiješnjen položaj između germanske opsesije financijskom disciplinom i latinsko-mediteranskom priželjkivanju šire intervencije ECB-a ne može biti udoban, no Draghi kaže da će se dobro snaći u njemu. “Prijatelji vele da se rijetko povlačim pred nemogućim zadacima”, rekao je u rijetkom obraćanju javnosti prilikom Trichetove oproštajne večere 19. listopada. Kako će se Draghi doista postaviti u sporu između dvaju koncepcija, još je neizvjesno upravo zbog njegove dosadašnje suzdržanosti. “Izvanredno je diplomatičan pa nije jasno kakvi su mu stavovi o izvjesnim pitanjima”, ocijenio je Klaus Baader, visoki dužnosnik londonskog odjela francuske banke Societe Generale. “To mu može biti prednost, jer se neće morati boriti protiv predrasuda, ali je s druge strane stvorio ponešto zbrke.”

Borac za eurozonu
Dok se na Draghija gleda kao na jednog od posljednjih boraca koji bi mogli sačuvati eurozonu, Berlusconi je sa suradnicima i suparnicima u svojoj vladi permanentna opasnost. Novopečeni se čelnik ECB-a pet dana prije početka mandata još jednom uvjerio u teškoće koje ga čekaju s talijanskim premijerom, kad je ovaj jednoj talijanskoj televiziji omalovažio euro kao “valutu bez centralne banke”.Da Draghi i Berlusconi nisu na istoj strani viđeno je još u kolovozu, kad je nesretnik na čelu talijanske vlade primio alarmantni dopis. U njemu se od njega i njegovih ministara tražilo da žurno donese mjere kojima će se ulagačima vratiti povjerenje u sposobnost Italije da poštuje svoje financijske obaveze. Potpisnici su Berlusconiju preporučili da provede privatizaciju i gospodarsku liberalizaciju te skreše javnu potrošnju, tako da se državni proračun uravnoteži 2013., godinu prije no što je Italija obećala. Potpisnici su bili tadašnji predsjednik ECB-a Jean-Claude Trichet i njegov nasljednik Draghi. Bila je to ne osobito uvijena prijetnja da će Europa Italiji pomoći samo ako i sama poduzme mjere smanjenja svog ogromnog javnog duga, koji se popeo na 1,9 milijardi eura. Berlusconijeva je vlada u međuvremenu usvojila novi stabilizacijski proračun, s nekim neuvjerljivim brojkama, no nije poduzela ništa u smjeru poticanja talijanskog umrtvljenog rasta. Talijanska vlada desnog centra toliko je nestabilna da joj je teško dogovoriti i one mjere za koje bi mogla dobiti potporu u parlamentu, a strah stranaka od gubitka popularnosti među biračima još je kudikamo veći od straha od talijanskog defaulta. Suočeni s odsustvom odlučnih poteza talijanske strane, drugi su sudionici europskog susreta na vrhu 23. listopada poručili Berlusconiju s neskrivenom dozom podsmijeha da izvoli doći na idući summit tri dana kasnije s vjerodostojnim stabilizacijskim planom, ili će tržišta planuti, a euro krahirati.

Revolucija zbog mirovina?
Iako naviknut na sprdnju na svoj račun nakon svih nepodopština koje je počinio u zadnja dva desetljeća, Berlusconi se na par dana uozbiljio i pojavio se u Bruxellesu s novim i preformuliranim starim obećanjima. Kad bi ih mogao ispuniti, eurozonom bi se zaorila pjesma radosti, no gotovo svaki potez koji od njega traži EU mogao bi srušiti premijerovu vladajuću koaliciju. Čelnik Lege Nord, Umberto Bossi, protivi se bilo kakvom zadiranju u mirovinski sustav, najavljujući “revoluciju” ako se mirovine smanje. Ministar financija Giulio Tremonti – kao uostalom i predsjednik republike Giorgio Napolitano – nesuglasan je s Berlusconijevim planom da neke od radikalnih mjera donese dekretom, tražeći da ide redovnim parlamentarnim putem. Kaos koji vlada na talijanskoj i grčkoj političkoj sceni otežava ionako mučan Draghijev posao. Tko zna, možda će mu spas doći od mogućeg pada klimavih vlada Berlusconija i Papandreua. Najizglednije je da Draghi prvih mjeseci neće mijenjati dosadašnje usmjerenje ECB-a, smatraju neki stručnjaci. Budući da je od 2006. bio član ECB-ovog Upravnog vijeća, novom je predsjedniku poznato da se njegova uloga uglavnom svodi na pronalaženje konsenzusa među 22 člana Vijeća.Unatoč dvojbama oko njegove stvarne moći, revija Forbes proglasila je Draghija najmoćnijim Talijanom, svrstavši ga na 12. mjesto ljestvice 70 svjetskih moćnika. Berlusconi je s obitelji prilično daleko iza novog člana svjetske elite, koju po Forbesu predvodi američki predsjednik Barack Obama ispred ruskog premijera i neformalnog vladara Vladimira Putina.

Ben Bernanke
(Savezne rezerve SAD)
Predsjednik Američkih saveznih rezervi (Fed) Ben Bernanke po Forbesovoj je procjeni danas jedini moćniji financijski regulator od Marija Draghija. Ovog je Židova rođenog 1953. u Južnoj Karolini za predsjednika Feda postavio George W. Bush 1. veljače 2006., a 28. siječnja 2010. Barack Obama ga je potvrdio kao predsjednika u još jednom magnatu. Na čelnom položaju Feda, Bernanke je nadzirao intervenciju svoje organizacije u financijskoj krizi od 2008. naovamo.

Timothy Geithner
(Ministarstvo financija SAD)
Današnji američki sekretar riznice, odnosno ministar financija, služio je kao predsjednik Njujorške banke saveznih rezervi prije no što ga je Barack Obama promovirao u prvog čovjeka svoje administracije za financije. Geithner (50) je igrao važnu ulogu u raspoređivanju vladine pomoći u financijskoj krizi s kraja prošlog desetljeća. Tijekom mandata radio je na oporavku automobilske industrije i na promjenama u regulativi američkog financijskog sustava, koja se pokazala nedovoljnom u razdoblju kad je kriza nastajala.

Christine Lagarde (MMF)
Francuskinja Christine Lagarde (55) direktorica Međunarodnog monetarnog fonda i prva žena na vodećem mjestu te organizacije. Tu je dužnost preuzela 5. srpnja 2011., kad je zamijenila svog sunarodnjaka Dominiquea Strauss-Kahna, koji je u to vrijeme bio osumnjičen za silovanje sobarice u New Yorku. Pravnica po struci, vodila je razna francuska ministarstva, uključujući Ministarstvo poljoprivrede i ribarstva, trgovine i naposljetku gospodarstva, financija i industrije. Financial Times ju je 2009. proglasio najboljom ministricom financija u nekoj od zemalja eurozone, a ove godine ju je Forbes postavio na deveto mjesto ljestvice najmoćnijih žena svijeta.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Jens Weidmann
(Bundesbanka)
Predsjednik njemačke Savezne banke od veljače 2011., kad je zamijenio Axela Webera. Njegovi se stavovi naspram tekuće europske dužničke krize razlikuju od stavova kancelarke Angele Merkel. Po 43-godišnjem Weidmannu, Europska monetarna unija će se kretati u jednom od dva smjera. Ili će se, kako se zalaže Merkelova, pretvoriti u čvršću uniju sa zajedničkom fiskalnom i gospodarskom politikom, ili će ostati labava zajednica kao dosad, u kojem će slučaju i dalje biti na milosti i nemilosti tržišta, kao jedinog “regulatora”. Ovu drugu opciju, kaže, smatra vjerojatnijom.

Giulio Tremonti
(Talijansko ministarstvo financija)
Pravnik i političar, ministar u više mandata i dopredsjednik Berlusconijeve stranke Naprijed Italijo od 2004. do 2009., kad se ova stranka fuzionirala s Nacionalnim savezom i formirala današnju vodeću stranku Narod slobode (Pdl). Kao političar s desnog krila, Tremonti (64) je poznat po smanjivanju ili ukidanju brojnih vrsta poreza, od poreza na darovanja, nasljedstvo, imovinu do poreza na dohodak i korporativnog poreza. Zadnjih je mjeseci na ratnoj nozi s Berlusconijem, ne toliko ideoloških pobuda, koliko zbog osobnog animoziteta.

Draghi izbliza

Skok u vatru
Novi predsjednik Europske centralne banke (ECB) Mario Draghi, čije prezime u prijevodu s talijanskog znači Zmajević, nije mogao zasjesti u predsjedničku fotelju u gorem trenutku. Na dan kad je ovaj 64-godišnjak postao glavni čuvar eura, valute 17-člane zone suočene s dužničkom krizom i recesijom, dočekalo ga je neugodno iznenađenje – grčki premijer Jorgos Papandreu povukao je prljav i populistički potez, najavivši referendum o prihvaćanju teškom mukom sklopljenog plana EU za pomoć Grčkoj.

Rijetko se povlači
Stiješnjen položaj između germanske opsesije financijskom disciplinom i latinsko-mediteranskom priželjkivanju šire interencije ECB-a ne može biti udoban, no Draghi kaže da će se dobro snaći u njemu. “Prijatelji vele da se rijetko povlačim pred nemogućim zadacima”, rekao je u rijetkom obraćanju javnosti prilikom Trichetove oproštajne večere 19. listopada.

Najmoćniji Talijan
Revija Forbes proglasila je u svojoj godišnjoj ljestvici Draghija najmoćnijim Talijanom, svrstavši ga na 12. mjesto ljestvice 70 svjetskih moćnika. Berlusconi je s obitelji prilično daleko iza novog člana svjetske elite, koju po Forbesu predvodi američki predsjednik Barack Obama ispred ruskog premijera i neformalnog vladara Vladimira Putina.