Kako bi izgledala američka serija “Mad Men” snimana u današnje doba, i to u Hrvatskoj? Kako žive kreativci zaposleni u hrvatskoj marketinškoj industriji?

Osim što im se zanimanja, bili oni kreativni ili art direktori, isto zovu, sve drugo je vrlo različito nego kod njihovih američkih kolega iz sredine 20- tog stoljeća, čije živote ta nagrađivana serija prati. Ovih smo dana porazgovarali s četvero kreativaca nagrađenih na Sudnjem danu, prvom domaćem nezavisnom festivalu kreativnih komunikacija, i usput provjerili kako izgledaju njihovi uredi. Nema tu šetnji uokolo sa čašom viskija u jednoj, a cigaretom u drugoj ruci. Isto tako, nema niti traga političkoj nekorektnosti kakvu viđamo u Mad Menu. Štoviše, sukladno promjeni društvene klime zadnjih desetljeća, neki od sugovornika reći će da najviše vole raditi upravo za “male” klijente, pogotovo ako su kampanje društveno angažirane. “Naravno, veći klijenti imaju više novca pa kampanje mogu biti produkcijski raskošnije. Međutim, kad radite pro bono kampanje, kao što je bila naša nagrađena kampanja ”Iznesi problem na svjetlo dana“, rađena za Žensku sobu i Centar za žrtve seksualnog nasilja, imate puno više slobode i možete se razigrati. Upravo zato na festivalima među nagrađenima možemo vidjeti dosta reklama koje pozivaju na neki humanizam”, objašnjava nam Vanja Blumenšajn, koji je po sudu žirija od 205 članova na Sudnjem danu, sastavljenom od njegovih kolega, proglašen kreativcem godine. Odlikovan je za najbolji tiskani oglas i uporabu novih medija; kreativni direktor marketinške agencije Imago bio je tvorac ideje i copywriter. Prije nekoliko dana Blumenšajn i njegov tim na police su stavili i dvije Effie nagrade (brončanu za T- Comovu kampanju i zlatnu za Cedevitu GO!), dok je Imago bio najuspješnija agencija, s ukupno četiri dobivene nagrade. “Na takvoj je kampanji lakše raditi jer je manje ograničenja nego kad dođe klijent i, primjerice, traži reklamu od deset sekundi u kojoj treba objasniti 76 benefita proizvoda”, kaže Blumenšajn, dok nas provodi prostorom Imaga, suvremeno uređenom aneksu jednog socijalističkog zagrebačkog poslovnog tornja. Iako u uredima nema ni traga cigaretama ili alkoholu, izuzmemo li pokoju nagrađenu pivsku bocu, zabave ipak ima- tu je stol za stolni nogomet a u planu je i fliper.

Upitan ima li katkad problema s konzervativnošću oglašivača, Blumenšajn kaže kako je po prirodi stvari logično da veliki klijenti nemaju potrebu za provokacijom, jer su već zauzeli svoje mjesto na tržištu. “Na gotovo svakoj prezentaciji imamo neko smjelije rješenje za koje se zauzimamo. Najgore što nam je recesija donijela je što su se klijenti okrenuli prema kratkoročnim prodajnim ciljevimama, pa više ne razmišljaju o svom dugoročnom imidžu. Komunikacija je ograničena na bržu prodaju, a time je ograničena i kreativnost”, požalio nam se Blumenšajn. Od prvog “brifa” u kojem se sa strateškim i accountskim dijelom, zaduženim za kontakt s klijentima, definira zadatak i cilj kampanje, do konačne produkcije, obično prođe mjesec dana. Nekad se klijent javi i kaže: “Htjeli bi drugi tjedan biti na televiziji”, ne razmišljajući da time šteti svom proizvodu. “Doduše, u kriznim situacijama najbolje funkcioniram jer sam uvijek bio kampanjac”, priznaje Blumenšajn. Ponekad već deset minuta nakon brifinga ima neku načelnu ideju koju kasnije razrađuje; u drugim slučajevima, treba i nekoliko dana da se nešto smisli. “Ideja se može dogoditi bilo gdje. Na poslu je bitno da se upoznam s klijentovim željama, no tamo je gužva, stalno netko ulijeće, pa sastanci, telefoni i slično. Klik se dogodi kasnije, nevezano za neko određeno mjesto”, kaže naš sugovornik. Uglavnom radi solo, a kod većih projekata sjedne s kolegama na brainstorming i razgovara o zadatku, kako bi vidio i tuđu perspektivu.

Za “Mad Men” kaže da je zanimljiva serija, iako ne vidi puno sličnosti s današnjim svijetom. “Ljudima je naše zanimanje seksi i dosta novo, drugačije. Znam da zvuči kreativno i zabavno, mladi ljudi koji dolaze kasno na posao. Karakteristično je što smo mi izloženi sudu javnosti, nemoguće nas je izbjeći jer je marketing ušao u sve. Publika nas prati čim upali televiziju ili uzme novine”, kaže nagrađeni kreativac koji je u Imago došao prije osam godina kao apsolvent novinarstva, a posao ga je toliko ponio da diplomirati namjerava tek ovih dana. Zadovoljan je radom u velikoj agenciji, tu su prednost veći klijenti i budžeti, iako freelanceri možda imaju više vremena za projekte iz gušta. “Svi mi imamo i poslovnu stranu u sebi, nismo netko tko će klijenta nagovarati da napravi nešto ludo bez opravdanja. Svjesni smo da klijent ima poslovni cilj, odnosno da nam cilj nije umjetničko ostvarenje samo po sebi”, kaže naš sugovornik.Prisjeća se da je volio reklame i dok se nije njima profesionalno bavio, jer mu je zanimljiva ta forma kratkih filmića, “kao kratke priče u književnosti”. Vjeruje da reklame nikada neće nestati, jer će “vjerojatno evoluirati u nešto drugo. U budućnosti će nam možda slati neke impulse izravno u mozak”. Iako će klasični mediji još dugo imati svoju snagu, internet postaje jako zanimljiv zbog nižih cijena objava, svatko može biti izvor informacija, a odlična je multimedijalna platforma za sliku, tekst i video. “To je dobro za naš posao, jer će kreativa postati mjerilo uspješnosti. Danas možete na televiziju staviti najgluplju moguću reklamu i ako platite ona će se beskonačno vrtjeti. Istovremeno, na internetu ju može pogledati petero ljudi i odmah na nju zaboraviti, a ako bude dobra svih pet će ju staviti na Facebook ili Twitter. Jedino će kvalitetna ideja motivirati ljude da proslijeđuju neku vašu poruku. Ljudi koji ne vole reklame mogu ih sve lakše izbjegavati, primjerice blokiranjem bannera u pretraživaču, i jedini je način raditi stvari relevantne ciljanoj publici. Poslovne ideje poprimaju najrazličitije oblike i tako se lukavo približavaju korisnicima,” napominje Blumenšajn.

Grafička dizajnerica Iva Babaja, zaposlena kao kreativna direktorica u agenciji za integrirane tržišne komunikacije Euro RSCG Zagreb, članici Unex Grupe, na Sudnjem danu zaslužila je orden za televizijski spot “Croatia osiguranje- 125 godina s vama”, u kojem se poigrala s idejom Zagreba kao vremenskog stroja. Babaja kaže da ideje, osim u inspirativnom okruženju svoje agencije, dobiva u vrlo različitim situacijama – kod kuće, u šetnji s psom ili u razgovoru s prijateljima. “Kreativac je uvijek kreativac, kod nas nema klasičnog radnog vremena, pa na neki način stalno radimo. I kad dođem doma stalno mi se nešto vrti po glavi i to me prati sve dok ne zaspem. Pa i kad kuham, to jelo mora biti posebno, barem malo odmaknuto”, kaže Babaja. I nakon posla joj ostane poprilična količina neispucane kreativnosti, pa se bavi i drugim dizajnerskim poslovima- za nekoliko izdavača oblikovala je knjige, a bila je uspješna i kao fotograf. “U svakom novom području idem do kraja, pokušavam saznati što je više moguće” kaže naša sugovornica koja je već sa devet godina zasjala na televiziji kao dijete koje zna skoro sve o grčkoj mitologiji. Kasnije je htjela upisati kameru na Dramskoj akademiji, od čega je odustala na inzistiranje svog oca, režisera Ante Babaje, koji je tamo predavao.

Umjesto toga diplomirala je na bečkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, šest godina je bila freelance dizajner, a potom nekoliko godina radi kao dizajner i asistent ICOGRADA, krovne međunarodne udruge za grafički dizajn i vizualne komunikacije. Naredne dvije godine provela je u medijima, kao art direktor hrvatskog izdanja Elle Dekor, potom odlazi na istu poziciju u McCann Ericksonu, radi za Proximity (dio BBDO grupe), a danas je jedan od kreativnih direktora Euro RSCG Zagreb. Njena matična agencija prepoznala je Babajine ambicije te su joj omogućili da nastavi i drugi mandat potpredsjednice svjetskog udruženja dizajnera, gdje zastupa ne samo tranzicijske nego i sve zemlje u razvoju. “Moj ponovni izbor nije samo znak da su članovi zadovoljni mojim poslom, već i da kolege iz svijeta cijene hrvatski dizajn, koji je nekoliko puta nagrađen na prestižnim međunarodnim smotrama. No, tu funkciju svakako ne bih mogla prihvatiti da u svom odjelu nemam odlične kolege koji, uz vlasnike agencije, podržavaju i razumiju moje izvanagencijske angažmane”, napominje Babaja. Na pitanje koliko život kreativaca u agenciji nalikuje onom u seriji Mad Men, Iva odgovara: “Sviđa mi se ta serija i zanimljivo je vidjeti koliko se u ovo vrijeme puno toga nije promijenilo u pogledu oglašavanja. S druge strane, vidimo da su žene u to doba bile uglavnom tajnice pa mi se teško zamisliti u takvoj ulozi. Najveća je razlika u tempu, tamo je sve usporeno, svi šeću s cigaretama i viskijem, dok je danas, zahvaljujući kompjuterima, sve puno brže”, uspoređuje Babaja. U to smo se i sami uvjerili jer u agenciji u kojoj radi, smještenoj u središtu Zagreba, vrlo je dinamično i stalno netko u žurbi prelazi iz jedne sobe u drugu.

Babaja je bila autorica koncepta i, za ULUPUH čiji je član, organizator izložbe odbijenih radova Un-trashed, održane 2002. Cilj je bio propitati prostor između stvarnog potencijala dizajnera i radova koji ugledaju svjetlo dana, odnosno pružiti publici uvid u kriterije po kojima naručitelji odlučuju hoće li neki rad završiti u novinama ili u smeću- stoga su, uz odbijene, na izložbi bili postavljeni i prihvaćeni radovi. “U odbijenim radovima se vidi sva kreativnost mojih kolega, koji su u svojoj autonomiji često sputani konzervativnošću naručitelja. Iako je na toj izložbi bilo odličnih radova, niti jedan od njih nije mogao ikad biti prikazan ne nekoj izložbi, jer nije bio objavljen”, napominje Babaja. Ideja je imala i veliki međunarodni odjek, pa su svoje odbijene radove ubrzo počeli slati autori iz cijelog svijeta, no izložba se više nije ponovila zbog manjka novca. Iva se nada da će je jednoga dana opet pokrenuti, i to u međunarodnom izdanju.Jedno od odlikovanja Sudnjeg dana dobila je i kampanja za Tomato, otjelovljena u liku Darinkinog supruga Ante, nagrađenog sarajevskog glumca Emira Hadžihafizbegovića. Kampanja je proglašena pobjednicom večeri i na prošlotjednoj dodjeli Effie nagrada. Reklama je mnoge nasmijala i okupila 130.000 članova u Facebook grupi “Nije Darinka, Ante je!”. Smatraju li se tvorci uspješne kampanje za mobilnu mrežu hrvatskim Mad menom? “Američki kreativci u oglašivačkoj industriji, oni dobri, kažu da žive život holivudskih zvijezda, ali bez da itko zna njihova imena. Amerika je po broju stanovnika nekih 70-tak puta veća od Hrvatske, ekonomski i puno više. Lako je izračunati. Dakle, kad na ulici vidite one likove u Porscheima i Ferrarijima – to nismo mi”, odgovara Veljko Žvan, kreativni direktor zagrebačke agencije Grey Worldwide, koji vodi pobjedničku Tomato momčad.

Kaže da je zadovoljan statusom svoje profesije, “barem s obzirom na to u kakvoj državi živimo. Deseci tisuća ljudi nije plaćeno za svoj rad, tako da sam svojim statusom izuzetno zadovoljan, no osobne mi ambicije govore da mogu više. Mislim da ovom društvu uvelike fali malo pozitivnog, odnosno poduzetničkog američkog duha”. I Žvan misli da mu se klik za ideju može dogoditi bilo gdje. “Ideja zrije. Rađanje ideje gotovo uvijek slijedi isti princip: shvaćanje problematike, prikupljanje informacija, fermentacija i – eureka! Naravno, može ostati pamtljiva ili pak biti samo još jedna u nizu reklama koji prekidaju TV program”, veli Žvan, koji je uspio stvoriti zaraznu reklamu. “Ante je lako prepoznatljiv lik koji dolazi u novu sredinu, ali je istovremeno zadržao sve navike iz svoje stare sredine i uporno ih pokušava nametnuti drugome. Naši kolege iz Tomata bili su otvoreni za ovakav pristup i prihvatili su ga smijehom, što je značilo prihvaćanje koncepta iz prve, bez mnogo promjena”, kaže Žvan. Na pitanje koliko je teško klijenta nagovoriti na provokativnu kampanju, kaže da “ukoliko imate dobru ideju ništa nije teško” i odgovara protupitanjem: “Zar ne znate da je provokacija totalno passe?”Njegova je profesija puno izgubila zbog ekonomske krize, i to ne samo zato što se manje putuje na inozemna snimanja. “Zbog veće ponude nego potražnje došlo je do rušenja cijena koje su dovele do srozavanja standarda struke. Naravno, takva su vremena s kreativne strane i prilika jer se okrećemo alternativnim kanalima oglašavanja. Smišljamo nove metode gdje s manje novca, pokušavamo ostvariti iste rezultate kao prije krize”, kaže Žvan. I dok njegovi kolege naglašavaju da je dosta međunarodnih nagrada pripalo hrvatskim kreativcima, upravo zato jer su naučili s malo novca dosta napraviti, Žvan, koji je i sam dobijao inozemne nagrade, na pitanje o ugledu hrvatskih kolega u svijetu odgovara kratko.“Bez komentara. Oglašavanje je samo odraz ekonomije nekog društva. A naša ekonomija je vidjela i bolje dane”.U ionako šarenom društvu nagrađivanih dodatno iskače Marko Zets Prpić, koji paralelno vodi dva života kreativca. Preko dana je Marko Prpić, art direktor agencije Momentum ( McCann Erickson) a kad se počinje spuštati noć pretvara se u alternativca Zetsa. Nagradu Sudnjeg dana dobio je kao Zets, i to za izradu svog vlastitog logotipa.

Jednostavnija online kupovina

Nema više traženja gotovine: Dostavljaču sada možete platiti karticom

Kibernetička sigurnost

Pregled programa treće Span Cyber Security Arene

Kaže da je zadovoljan statusom svoje profesije, “barem s obzirom na to u kakvoj državi živimo. Deseci tisuća ljudi nije plaćeno za svoj rad, tako da sam svojim statusom izuzetno zadovoljan, no osobne mi ambicije govore da mogu više. Mislim da ovom društvu uvelike fali malo pozitivnog, odnosno poduzetničkog američkog duha”. I Žvan misli da mu se klik za ideju može dogoditi bilo gdje. “Ideja zrije. Rađanje ideje gotovo uvijek slijedi isti princip: shvaćanje problematike, prikupljanje informacija, fermentacija i – eureka! Naravno, može ostati pamtljiva ili pak biti samo još jedna u nizu reklama koji prekidaju TV program”, veli Žvan, koji je uspio stvoriti zaraznu reklamu. “Ante je lako prepoznatljiv lik koji dolazi u novu sredinu, ali je istovremeno zadržao sve navike iz svoje stare sredine i uporno ih pokušava nametnuti drugome. Naši kolege iz Tomata bili su otvoreni za ovakav pristup i prihvatili su ga smijehom, što je značilo prihvaćanje koncepta iz prve, bez mnogo promjena”, kaže Žvan. Na pitanje koliko je teško klijenta nagovoriti na provokativnu kampanju, kaže da “ukoliko imate dobru ideju ništa nije teško” i odgovara protupitanjem: “Zar ne znate da je provokacija totalno passe?”Njegova je profesija puno izgubila zbog ekonomske krize, i to ne samo zato što se manje putuje na inozemna snimanja. “Zbog veće ponude nego potražnje došlo je do rušenja cijena koje su dovele do srozavanja standarda struke. Naravno, takva su vremena s kreativne strane i prilika jer se okrećemo alternativnim kanalima oglašavanja. Smišljamo nove metode gdje s manje novca, pokušavamo ostvariti iste rezultate kao prije krize”, kaže Žvan. I dok njegovi kolege naglašavaju da je dosta međunarodnih nagrada pripalo hrvatskim kreativcima, upravo zato jer su naučili s malo novca dosta napraviti, Žvan, koji je i sam dobijao inozemne nagrade, na pitanje o ugledu hrvatskih kolega u svijetu odgovara kratko.“Bez komentara. Oglašavanje je samo odraz ekonomije nekog društva. A naša ekonomija je vidjela i bolje dane”.U ionako šarenom društvu nagrađivanih dodatno iskače Marko Zets Prpić, koji paralelno vodi dva života kreativca. Preko dana je Marko Prpić, art direktor agencije Momentum ( McCann Erickson) a kad se počinje spuštati noć pretvara se u alternativca Zetsa. Nagradu Sudnjeg dana dobio je kao Zets, i to za izradu svog vlastitog logotipa.

“Za nekog sam klijenta radio nešto s meanderima i to mi se svidjelo, pa sam stvorio sam svoj štambilj, koji je potom i nagrađen na festivalu”, kaže Zets. Odakle mu umjetničko ime? “Potekao sam iz ulične kulture, u kojoj svaki grafiter ima neki svoj potpis. Odabrao sam lik zeca jer je to najeksponiranija životinja u svijetu oglašavanja, sa milijun loga i crtića”, kaže naš sugovornik, koji i sada svaki dan, kad dođe doma, nacrta po kojeg novog zeca. Uz to, radi i majice, nakit, a ovaj je tjedan, pod nazivom “Indijanci”, otvorio još jednu samostalnu izložbu slika. “Bitno je da se, uz svoj posao, baviš još nečim, i da ne prigovaraš stalno drugima kako nešto rade. Radije si popravi odnos sa curom!” Za sada ne namjerava početi živjeti isključivo od umjetnosti, jer mu dosadašnja iskustva nisu bila dobra. U početku karijere radio je za Nukleus, potom za Unexov RSCG, a onda je godinu dana bio freelancer. Bio je to najveći promašaj u životu, dao je otkaz baš kad je počela kriza. Sada radi u zagrebačkoj agenciji Momentum, koja se bavi organiziranjem raznih događanja, događanja, odnosno “što god treba promovirati mi osmislimo neki zanimljiv koncept”. “Posao mi je dinamičan, no kad za klijente radiš generički tip reklama ili kampanja vrlo rijetko dođeš u priliku napraviti nešto posebno. U agenciji je ipak najbitnija zarada, i naši klijenti zapošljavaju neke ljude i moraju brinuti o njima, pa se ne mogu igrati nekim dizajnerskim idejama. Isto tako i neke agencije zapošljavaju po 80 ljudi, od account managera do dizajnera i copywritera te također ne smiju previše eksperimentirati”, realan je Prpić. Često na festivalima nagradu odnesu provokativna rješenja kod kojih su agencije nagovarale klijenta da ih prihvati i objavi bar jednom u medijima, pa da se mogu prijaviti na natjecanje. Dizajner ima neku ideju da će se iskazati u agenciji svojim idejama, a onda shvati da tu postoje neka pravila i vremenom dođe do laganog razočarenja. “Kad radim stalno me netko stalno ocjenjuje koliko mu se to sviđa, a onda nakon 500 izmjena tek na kraju odluči hoće li to uzeti ili ne. Nešto stvaraš par dana, a onda te obavijeste da su se ipak odlučili za nešto drugo, ili pak da odustaju i uopće ne idu s planiranim proizvodom”, žali se Prpić.

Priznaje da autocenzure u njegovu poslu ima dosta “što je normalno, i ja privatno proizvodim pa uvijek moram vagati, hoću se dodvoriti ciljanoj publici, pokušavam napraviti nešto što mi se sviđa, ali moram paziti i na poruku, da nije za nekoga uvredljiva. Klijenti se previše boje, uvijek traže da je što veći logo ili cijena, a dizajneri se toga groze. Dizajner se uvijek trudi poboljšati imidž klijentu, a njemu je najbitnija poruka koja se tiče nekih pogodnosti proizvoda”.Prolazi li zlatno doba za kreativce? Primjerice, organizator Sudnjeg dana, Maro Pitarević, tvrdi da ljudi sve više odlaze iz agencija.“Istina je, špica je bila negdje 2005. godine, sada već lagano opada tim više što je kriza pa firme štede na oglašavanju. Agencije počinju otpuštati ljude, ali to ide u intervalima. Ima na hrvatskom tržištu agencija koje su više puta propale pa su se vratile”, kaže Prpić. Da danas krene samostalno raditi, posvetio bi se proizvodnji nakita, suvenira, velikih slika. “U budućnosti sigurno i hoću. Marko Rukavina i ja osnovali smo prije desetak godina Booniku. To nije ni tvrtka niti udruga, nego ideja da promoviramo rad iz kućne radinosti i to mladih hrvatskih, ali i inozemnih dizajnera, da se povežemo s drugim kreativcima i reklamiramo jedni druge. Boonika im omogućava da izlože svoj portfelj i ostanu nezavisni. Imamo 2000 članova iz cijelog svijeta”, pohvalio se Zets. Koncept se pokazao uspješnim, pa kad je s Rukavinom otišao u New York snimiti dokumentarac o pravu na javni prostor iznenadilo ih je da su tamošnji kreativci čuli za njih, iako nisu imali pojma da je Boonika hrvatski proizvod. “U dokumentarcu, koji ćemo dovršiti čim skupimo novac, pitamo se tko zapravo ima pravo na korištenje javnog prostora i zašto umjesto reklama za mobilne operatere, automobile i razne vrste pašteta na javnim površinama ne mogu biti umjetnička djela. Odnosno, zašto se uopće riječ ‘javni’ pojavljuje uz riječ ‘prostor’”, objašnjava problem dvojakih kriterija Zets. Mad Men? “Fenomenalna serija, na granici s umjetničkim djelom, no da se već ne bavim ovim poslom teško bi me privukla, kad vidiš koliko su neiskreni. Mad men prikazuje samo negativne strane tog posla, što možda i nije tako loše. Valja im priznati da su radili u puno konzervativnijem okruženju nego što je ovo današnje. I da, dobro su stilizirani, iako ja ne volim odijela”, priznaje Marko Zets Prpić.

Od parfema do stolarije

Svi naši sugovornici dijele neke zajedničke probleme, primjerice, kako ispucati kreativnost koja im preostaje i nakon dolaska s posla. Uz svoje popratne poslove kao što su fotografija ili oblikovanje knjiga, Iva Babaja je pred par godina otkrila još jednu strast. Počela se opuštati kreirajući parfeme, za sada bez tržišnih ambicija. Blumenšajn pak pokraj svoje kućice u Zagrebu uzgaja organski vrt. I Veljko Žvan je našao način za opuštanje. “Kada radite posao koji ne proizvodi opipljiv proizvod, ništa što možete primiti u ruku, tada se lijepo vratiti osnovama. Osobno me opušta stolarija”, kaže Žvan.

Krađa tuđih ideja

Koriste li se hrvatski kreativci, u trenucima slabosti, tuđim idejama? “Ponekad da. Iako morate uzeti u obzir da je teško uvijek iznaći nešto apsolutno originalno. Plagiranje uvijek ostaje na savjesti pojedinca i agencije iz koje takvi radovi izlaze. No opet, neki od najkreativnijih ljudi su rekli – ne posuđuj, nego kradi ili citiraj. No naravno i to treba znati”, kaže Žvan. Iako zna da poneke kolege znaju biti zlobne kad vide plagijat, Blumenšajn vjeruje da smo svi proizvod iste pop kulture, gledamo iste filmove i moguće je da ljudi dođu na istu ideju jer su nešto slično vidjeli, “dakle nesvjesno, iako poneko to radi i svjesno”.

Lakše se diše

Upitani koje domaće reklamne kampanje pamte, naši sugorovnici mahom su se prisjetili Bronhi bombona, koja je pod sloganom “Lakše se diše”, snimljena još u doba socijalizma. “Danas je teško je postići tu slavu, kao što više nema bendova poput Beatlesa. Nekoć su postojale tri reklame koje su se vrtile po 10 godina i jasno da ih svi znaju. Nije naša generacija ništa lošija, nego je danas toliko zagušen komunikacijski prostor da je teško napraviti nešto što će imati takvu snagu.”, objašnjava Vanja Blumenšajn. Žvanu je prvo na pamet pala serija reklama za Karlovačko pivo, s poznatim glumačkim trojcem. Zatim “Svako jutro jedno jaje”, pa “Lakše se diše” i Prosinečki u bijelim čarapama. “Izgleda da su mi se u pamćenje bolje urezale reklame nastale u vrijeme djetinjstva. Očito sam previše u ovom poslu”, kaže Žvan.