Polarni kruzer “Otto Sverdrup”, nazvan u čast čuvenog norveškog moreplovca i istraživača Arktika, lagano je klizio Elbom. Pogled s krme pucao je na kontejnerske terminale, pramac je sijekao dugu njemačku rijeku prolazeći kraj vila s dokovima u sumrak. Uskoro će postati mračno kao u rogu. Započelo je dugo putovanje od Hamburga do najsjevernije točke Europe, u priči dvojice reportera njemačkog Focusa koji su zaplovili na dva tjedna dugo putovanje, jedno od najljepših i najizazovnijih na Starom kontinentu.

“Otto Sverdrup” u vlasništvu je cruising kompanije Hurtigruten. Na put Sjevernim morem duž zapadnih obala Norveške obično kreće 431 putnik i stotinjak članova posade. Tisuće morskih milja na poštanskoj ruti od Bergena do Kirkenesa.

Putnici prvu večer provode u – istraživanjima. Gdje su restorani, kabine, spa centar? Većina prvo otkrije bar na osmoj palubi kruzera. Ondje se sjedi u velikim naslonjačima i kroz panoramske prozore promatra pučina. Dok brod bruji i vibrira, a pri jačim naletima valova zna se i zaljuljati, mirno more donosi dubok san.

Netko od putnika se budi u trenucima dok prolaze Heligoland, njemački arhipelag na prijelazu u danske teritorijalne vode. Počinje Skandinavija. Cilj nije krajnja točka. Samo putovanje je cilj. I polako zaranjati u hladnu, bijelu zimu, zalazeći sve dublje u hladnoću i mrak. Plovi se na ugodnih prosječnih 12,5 čvorova, a nikad brže od 30 čvorova. Svjetlo, zrak, krajolik, sve se na čudesan način “šaptom” mijenja.

Drukčije mislimo

Promjena klime i putovanje omogućuju nam da drukčije mislimo. I da se zapitamo: želimo li zaista s jednog na drugo mjesto stići najbrže što možemo? Ili želimo putem nešto i doživjeti? Jer, poante je u dugim šetnjama, bicikliranju, vožnji vlakom, uživanju. Bjesomučno jurcanje, overturizam, s tim povezane štetne emisije, nemilosrdno iskorištavanje radne snage… Cijela jedna branša tone sve dublje u kritike i osude. I zato je Sjever otkriće. Pritisak javnosti, klijenata, ulagača… osvjestio je brojne cruising kompanije koje su počele raditi na svojim klimatskim strategijama. Formirana je i rang-lista s najboljim klimatskim otiskom Njemačkog saveza za zaštitu okoliša i međunarodne organizacije Prijatelji zemlje. Brodovi kompanije Hurtigruten na njoj su pri vrhu.

“Kompanija tako oprema brodove da bi kroz nekoliko godina mogli postati klimatski potpuno neutralni”, kaže Sönke Diesener, referent pametne politike u Njemačkom savezu za zaštitu okoliša. “Inače brodovi i dalje uglavnom plove na morski dizel, dakle fosilno gorivo”.

U floti Hurtigrutena je deset brodova, a kako raznose i poštu u 34 norveške luke, dopušteno im je koristiti zemaljsku struju. Od 2009. odbacili su upotrebu teških derivata, a tri broda u floti imaju baterije na brodu, uključujući i “Otto Sverdrup”. Kroz hibridni rat motora potrošnja benzina, a s tim povezane i emisije štetnih plinova, smanjuju se za 15 do 20 posto. U Njemačkom savezu za zaštitu okoliša te procjene smatraju realnima.

Do 2030. Hurtigruten planira izgraditi brod koji će pogoniti samo solarna energija i snaga vjetra, a do 2040. cijela kompanija planirat postati klimatski neutralna, odnosno eliminirat će na svim rutama fosilna goriva na sagorijevanje.

Hrvatski inovatori

Svjetsko, a naše: Tehnologija koja pomaže svijetu da se prilagodi klimatskim promjenama

Intervju

Transformacija lanca opskrbe dokaz je da ne planiramo usporiti s razvojem poslovanja

S izlaskom na otvoreno more vjetar pojačava. U sklopu ekspedicije putnike se detaljno izvještava o vremeskim uvjetima i svim drugim pojedinostima putovanja, ali kompanija organizira i edukacije. Teme predavanja? Kako preživjeti na Arktiku, zaštita prirode u Norveškoj i – polarna svjetlost. Sa svakim novim danom plovidbe sve više joj se približavaju.

Većina je krstarenje uplatila s jasnim ciljem: žele uloviti svjetlo sjevera, poznato i kao polarna svjetlost. Među njima je i bračni par iz Brettena kod Karlsruhea, 67-godišnji poduzetnik i njegova žena. Inače rado putuju kamperom, u Grčku ili Španjolsku. Kažu da rado “sporo putuju”. Na brodu su rezervirali suite po cijeni od 20 tisuća eura. Tu su i iznajmljivačica iz Lübbeckea i njezina kći. “Ne volim letjeti, a hladnoća mi ne smeta”, kaže 68-godišnja majka. Među najmlađima na brodu je 32-godišnja pravna službenica iz Allgäua. Prvi put je na krstarenju, s prijateljicom. “Rezervirale smo jer nas zanima Norveška, a htjele smo u malo vremena puno toga vidjeti”.

Od 2 do 16 dana

Hurtigruten nudi različite programe s trajanjem putovanja od 2 do čak 16 dana, a u nekim je ponudama i obilazak svih 34 grada s čijim lukama kompanija ima potpisane ugovore. Jedna od njih je i Stavenger.

“Otto Sverdrup” je prijevozno sredstvo i resort u jednom. Hotel, restorani, spa, pa sve to u kombinaciji sa samom vožnjom traži i puno energije. Pristajanje u luci prilika je i za isključiti motore, a uključiti zemaljsku, zelenu energiju. No, postoje i tu izazovi. U nekim lukama ne postoje osnovni preduvjeti, ponegdje nedostaje priključaka, a ponegdje je u pitanju pogrešan napon.

Danju putnici uživaju u starom gradu Stavangeru, drvenim kućicama, crkvama, Ausgehviertelu. Tu je i Muzej nafte koji otkriva koliko je nekoć bilo opasno iz mora izvući čistu sirovinu. Mnogi su u potrazi za “crnim zlatom” izgubili živote, drugi su stekli pravo bogatstvo i blagostanje, uključujući i samu državu koja leži na bogatim nalazištima nafte. Iako je nafta itekako širom svijeta tražena, gotovo da nema zemlje zelenije od Norveške. “Otto Sverdrup” usred noći nastavlja svoj put dalje, u smjeru Alesunda. Umjesto otvorenim morem, kapetan Kai Allbrightsen spretno manevrira između obala i obližnjih otoka. Brda i litice izdižu se u divljim formacijama iz vode te u čudesnom prirodnom krajoliku nalikuju na neka mitska bića.

Allbrigtsen na krstarenjima uglavnom bira rute uz obalu, gdje je more mirnije, pa putnicima ne prijeti morska bolest. Kapetan ima 60 godina i potječe iz tradicionalne ribarske obitelji. Odrastao je u Stokmarknesu, na sjeveru Norveške. Ondje i danas živi, mjestašcu koje od 2000. godine ima status grada, a 2023. približio se brojci od 4000 stanovnika. Ondje je Richard With nekoć osnovao parobrodsko poduzeće Vesterålen. Njegovi su brodovi od 1893. godine raznosili poštu i plaće duž obale Norveške, od Bergena do Kirkenesa.

U Stokmarknesu jedan muzej podsjeća na korijene Hurtigrutena… Na plaži “leži” obalni brod MS Finnmarken na kojem je Allbrigtsen sa 16 godina primljen kao mali od kuhinje. Nakon toga je radio kao mali od palube, pa drugi časnik da bi naposlijetku postao kapetan. Kroz desetljeća je Allbrigtsen radio na većini brodova iz Hurtigrutenove flote te na taj način upoznao i svijet. “Ipak, norveške mi se obale najviše sviđaju. Zaljevi, fjordovi, planine i polarna svjetlost zimi”. Svaki dan na brodu drugačiji je. Allbrigtsen to naziva “fascinacijom u varijaciji”.

Već je mogao otići u mirovinu. Ali zato jako voli svoj posao. Plovi se sve dublje u zimu. Obale postaju više, strmije, oštrije. Vodopadi lete u dubinu, a na jednom od upečatljivih stjenovitih otoka “zjapi” ogromna pećina. Torghatten se zove formacija koja je po svoj prilici formirana od udara mora. Otkako se glečer u zadnjem ledenom dobu rastopio, zemlja se još više uzdigla iznad mora. Ekspedicija polako stiže u područje polarne svjetlosti.

Aurora borealis, podučavaju na brodu putnike, nastaje u igri sunčevih zraka i majušnih čestica u svemiru. U trenutku kad se spoje sa Zemljinim magnetskim poljem, atomi kisika i dušika počinju svjetliti. Budući da je Sunce tada vrlo aktivno, a njegova su geomagnetska svojstva na vrhuncu, polarna svjetlost neobično se često viđa baš u sumrak, i to kao zeleno-žuto-ljubičasto-crvenkasto svjetlucanje koje se poput magme prelijeva s lijeva na desno, treperi, blješti i potom nestaje.

Narodi sjevera najprije su u tom svjetlosnom spektaklu “vidjeli” duše male djece. Zatim su vjerovali da je u pitanju Božji znak, a zatim i da ih to mrtvi pozdravljaju. Laponci su se čak pribojavali da je polarna svjetlost želi progutati. Ubrzo, nakon 20 sati, već postaje puno mračnije. Stiže “glas” koji su svi od prvog dana putovanja željno iščekivali. Dopire posvuda, i do kabina: s pramca se vidi slaba polarna svjetlost. U hipu putnici trče prema palubama da bi je vidjeli, mnogi je pokušavaju uloviti mobitelom. Golim okom teško ju je razlikovati od oblaka. Tek fotografija donosi pouzdan dokaz i pokazuje u punom sjaju taj zeleni veo, magičan, nepojmljiv.

Polarni krug

Kasnije se prolazi polarni krug. Kapetan Allbrigtsen usmjerava reflektor prema obali na kojoj stoji veliki čelični globus. Odmah slijedi nova obavijest. A predstava se ponavlja. Opet svi trče prema pramcu, neki i u pidžamama, i gledaju prema nebu gdje sjeverna svjetlost još jačim intenzitetom svijetli. Unatoč hladnoći, ostaju na palubi i raduju se da će vidjeti još. Rano ujutro stižemo do Solvaera, najvećeg grada u Lofotima. Brda se iznad mora uzdižu do iznad razine snijegom pokrivenih alpi.

Putnici obilaze kraj autobusima. Atrakcija je vožnja brodom kroz Trollfjord gdje žive bjelorepi štekavci. Drugima je pak veći izazov Stamsund. Ondje zatiču Gildea Normana Melhusa koji sa suprugom vodi seosko imanje. Taj 45-godišnjak je ondje odrastao, kasnije se selio u Lillehammer i Trondheim. Nekoć je bio novinar, glazbeni producent i filmski scenarist. Napisao je TV-dramu “Twin”, kao i crtanu seriju “Vikinška škola” koja je ekranizirana za Disney.

“Pisanje mi ide lako, ali nikad mi nije činilo veliko zadovoljstvo”, kaže Gilde Norman Melhus. Posao ga je iscrpio. Obolio je od depresije, počeo je i piti. “Farma mi je spasila život. Prvi put mi rad nešto znači”.

Možda opet počne i pisati. Osim toga, kaže, neke filmske scenarije nikad nije dovršio iako su mu unaprijed bili plaćeni. Na svom imanju Melhus drži svinje, a meso prodaje Hurtigrutenu. S druge strane, kompanija njemu “vraća” biootpad s brodova od kojih onda Melhusi rade kompost. Time njihova zemlja postaje plodnija, i to na Lofotima, dalekom Sjeveru. Pritom im stalna potražnja sa strane brodske kompanije pomaže da podignu farmu. Za ručkove na brodu, Hurtigrutenovi kruzeri između 50 i 85 posto namirnica kupuju od lokalnih proizvođača. Između ostalih i gin, vodku, viski, čak i desertna vina. Brojni kokteli miješaju se od lokalnih namirnica, ima tu i morske trave, pa i pirea od nordijskih borovnica.

Nekoliko sati kasnije, nekoliko milja sjevernije… Sunce više ne izlazi. Ali zato se na horizontu pojavljuju narančasto-žute “šare”. To je izlazak i zalazak sunca – istovremeno. Na Sjevernom rtu, krajnjoj točki Europe, najavljen je orkan. Kapetan Allbrigtsen mijenja predviđenu rutu. Umjesto prema Altu skreće prema Honningsvågu. Do Sjevernog ruta od pristaništa voze autobusi. Ondje su centar za posjetitelje, suvenirnica, veliki globus i ne puno više od toga.

Na povratku putnici nailaze na zatvorene ceste. Snježna oluja diže i trese brod. Mnogi ostaju u svojim kabinama, drugi sjede u barskim naslonjačima na palubi 8 i promatraju pobješnjelo more. Sve je razveselilo kad je brod konačno uplovio u sigurnost luke Alta. Autobusima se dalje ide kroz snijegom pokrivenu šumu. Na jednoj čistini goste čekaju upaljene logorske vatre. Navodno i nebeska svjetlost. Ondje se polarna svjetlost igra skrivača, pojavljuje se i nestaje, kao “lažljiva ljepota”. I tako satima.

Višemetarski valovi

Pri povratku na brod, mnogi u kabinama traže zaklon od orkana koji stvara višemetarske valove. Svjetlost se opet pojavljuje, mnogi je i propuštaju spavajući.

Inače, Otto Sverdrup, jedan od brodova iz Hurtigrutenove flote, nosi ime po istraživaču Arktika, napose Grenlanda. Rođen 1854. godine u Bindalu, u nekoliko se navrata pokušao domoći Sjevernog pola, pa je tri zime proveo na otoku Ellesmere, na Kanadskom Arktiku. S godinama je njegov tim uspio razviti metode za mapiranje terena te su mapirali čak 260 tisuća četvornih metara terena, više nego ijedna druga ekspedicija iz toga doba. U Norveškoj je nakon toga dočekan kao narodni heroj.

Jedan od manje poznatih Sverdrupovih pothvata bila je ekspedicija potrage i spašavanja na brodu Eklips u Karskom moru 1914. – 1915. Njegov je cilj bio potraga za dvjema nestalim arktičkim ekspedicijama, onom kapetana Brusilova na Svetoj Ani i ekspediciji Vladimira Rusanova na Gerkulesu. Sverdrupova četvrta i posljednja pustolovina u arktičkim sibirskim vodama bila je 1921., kada je s mosta sovjetskog ledolomca Lenjin zapovijedao konvojem od pet teretnih brodova na eksperimentalnom putovanju kroz Karsko more do ušća Ob i Jeniseja.

Brodovi su stigli na svoja odredišta i sigurno se vratili. Iz perspektive današnjih globalnih prilika zanimljiva je i priča kako je nakon otkrića tri nepoznata otoka zatražio da sva tri budu pripisana Norveškoj, što je dovelo do diplomatskog spora s Kanadom koja je cijelo okolno područje, zajedno i s nepoznatim i nemapiranim dijelovima, smatrala svojim. Spor je trajao sve do 1930. kad je Norveška priznala Kanadi pravo na te teritorije. Te je godine Sverdrup potpisao ugovor s kanadskom vladom, koja bi kupila zapise Sverdrupovih ekspedicija za 67.000 kanadskih dolara. Sverdrup je umro samo dva tjedna nakon potpisivanja ugovora, ali je novac osigurao budućnost njegove obitelji. Zapisi su prvotno arhivirani u Nacionalnom arhivu Kanade, ali su kasnije vraćeni u Nacionalnu knjižnicu Norveške.