Kada su ga upitali da objasni jednu od svojih slika, Edward Hopper rekao je iduće: “potpuni odgovor nalazi se na platnu, ako bi se mogao izreći riječima, onda ne bi postojao razlog slikati”. Jednog od najcjenjenijeg slikara Američkog realizma, poznatom po vrlo vještom izričaju suvremenog gradskog života i krajolika, od samih početaka fasciniralo je svijetlo i sjena. Mnoštvo njegovih radova temelje se na urbanim i arhitektonskim prizorima kao što su: stubišta i okviri prozora, natkriveni hodnici i pločnici te tornjevi i mansardni krovovi.
Hopper je slikavao zadivljujuće slike uobičajenih ljudi i svakodnevice – naročito usamljenog gradskog života. Često su to bili pojedinci izgubljeni u svojim mislima ili grupe ljudi udaljeni i izolirani jedni od drugih, no i privatne drame uhvaćene na javnim mjestima. Svojim bezvremenskim radovima, Edward Hopper stvorio je zabrinjavajući svijet preplavljen s upečatljivim trenutcima alijenacije, čame i osamljenosti – svojevrsnu destiliranu istinu o suvremenom gradskom životu u kojem smo okruženi šušurom, užurbanosti, zabavom i prilikama – noseći istovremeno osjećaj praznine i samoće.
Baš zato njegove najpoznatije slike duboko odišu s jezivom mirnoćom. Njegove gradske slike rijetko obiluju prolaznicima, gotovo su lišene ljudi. Međutim kada se na slikama nalaze ljudi, onda to poprima pomalo voajerski osjećaj – kao da su likovi špijunirani iz daleka. Promatrača se poziva na špekulaciju. Što se ovdje događa? Tko su likovi? Što im prolazi mislima? Hopperovi radovi snažno odišu filmskom kvalitetom u kojima često prevladava usamljenost i melankolija.
Izolacija kao centralna uloga radova
Jednom kada ste pogledali Hopperov rad, on ostaje s vama i prodire u vaš um. Osim autentičnog osjećaja i složenog opažanja kojeg donosi u svojim djelima, razlog njegove briljantnosti krije se u izvrsnoj stilistici same domišljatosti. Hopper oslikava ulice bez ikoga na njima. Urbani prostori djeluju napušteno i jezivo, a naše voajersko oko samo može gledati kroz prozor. Likovi nikad nisu pozicionirani tako da će dopirati do vas. Upravo takva ograničenja proizlaze iz minucioznih kontrasta osvjetljenja i takozvane arhitektonske kutije s tri strane – svojevrsnu pozornicu koja se zaustavila neposredno prije vaših očiju.
Kada Hopper slika više od jednog lika, osobe će vrlo rijetko imati interakciju, dodirivat se ili gledati jedno u drugo. Vidimo ih primjerice kako se okupljaju u hotelskom predvorju, dok večeraju u restoranu ili dok čitaju u vlaku – i premda su zajedno, opet su nezavisni i razdvojeni. Kao u većini njegovih slika, ljudi su ograničeni na jednu prostoriju te udaljeni od vanjskog svijeta. Izolacija je često centralna uloga u radovima Edwarda Hoppera.
Komunikacija kroz dosadu i melankoliju
U djelu pod nazivom Room in New York bračni par sjedi u primjetno osvijetljenoj sobi i dok žena odsutno pritišće note klavira, muž čita novine. Nitko ne gleda jedno u drugo, kao da je svatko od njih zapravo sam u sobi. Žena ima okrenuta leđa prema mužu dok je on nagnut prema novinama – dvoje ljudi potpuno odsutno od međusobnog prisustva. Posve je evidentno da ljudi u Hopperovim djelima postoje isključivo u “unutarnjem” svijetu u kojem je osjećaj melankolije i razočarenja popraćen dosadom te izgubljenošću. Hopper želi komunicirati. Ako njegove slike ponekad daju dojam neprijatne isforsiranosti, ne radi se o pogrešci – već je to garancija da je komunikativni kapacitet slike gurnuo do granica pa čak i malo više od toga.
Djelo Morning Sun iz 1952. godine prikazuje ženu u spavaćici koja gleda prema suncu i urbanom krajoliku – naizgled izgubljena u svojim mislima. Krevet je besprijekorno napravljen a zidovi su prazni. Soba koja odaje sterilni dojam ne sadrži niti jedan predmet ili znak koji bi upućivao na nekog. Osoba na slici možda čak i ne živi tu. Delikatno oslikavajući igru svijetla i sjena po kojima je izrazito cijenjen, autor nemilosrdno podređuje estetsko zadovoljstvo nabojem stvari koje govore ali ne razotkrivaju njegove osjećaje. Hopper nas ostavlja samima s našom samoćom, uzimajući nam dah iz usta bez vraćanja istog.
Nighthawks: remek djelo bez narativa
Zasigurno najpoznatije Hopperovo djelo je Nighthawks, ulje na platnu iz 1942. godine u kojem prikazuje četvero ljudi kasno navečer u zalogajnici u New Yorku. Slika Nighthawks u samo nekoliko mjeseci od završetka, prodana je za 3000 dolara Institutu Umjetnosti Chicago, što je danas ekvivalentno oko 58.000 dolara. Četvero ljudi u zalogajnici involvirani su u seriju “promašaja”. Muškarac i žena za šankom možda se dodiruju rukama, ali ipak nisu. Konobar i muškarac koji puši cigaretu možda pričaju, ali nisu. Par za šankom možda razmišlja nabaciti nekakav razgovor konobaru, ali i sami znaju da neće. Jesu li muškarac i žena uopće par? Tko je čovjek koji nam je okrenut leđima?
U tom trenutku shvatimo na koji način nam je Hopper postavio scenu – promatrača (nas) na ulici bez mogućnosti ulaska u zalogajnicu jer nema vrata a opet u poziciju da slojevito procijenimo svakog lika unutra. U “našoj” blizini nalazi se red slobodnih stolica za šankom i primjećujemo da nitko od likova ne gleda jedno u drugo. Ako pobliže pogledamo konobara, vidjet ćemo da izraz njegovog lica projicira svojevrsnu patnju i bol. Servira nam se hladno saznanje kako je svatko od nas posve sam u svijetu.
Glatkoća i suptilnost boja čini slikarsko platno kao da je nekakav oglas u novinama te nas instantno uvlači u scenu. No Hopper nam ne otkriva priču niti njen narativ, već nas poziva da sami postavimo pitanja o likovima i njihovim nejasnim životima. Odakle oni dolaze? Kako su završili u zalogajnici? Kakav je život konobara i što uzrokuje njegovu uznemirenost? Nighthawks često se interpretira kao istraživanje ljudskog egzistencijalizma i usamljenosti suvremenog života.
Cijela kompozicija vrlo je snažno organizirana sa slojevitim detaljima kao što su primjerice nivo kave u spremniku te vješto osvijetljena blagajna u trgovini prekoputa zalogajnice. Hopperova igra sa svijetlom i sjenama u Nighthawksu je zadivljujuća. Njegovo razumijevanje mogućnosti ekspresije svijetla na pojednostavljene oblike pridonosi cjelokupnoj ljepoti slike. Početkom 1940-ih započela su se koristiti fluorescentna svijetla, stoga zalogajnica i pločnik odišu pomalo jezivim sjajem.
Promatrač koji je privučen intenzivnim svijetlom u zalogajnici, golemom staklenom stijenkom je zapravo isključen iz scene u kojoj se četiri “noćne ptice” doimaju potpuno odvojeno i udaljeno od promatrača – baš kao što su to i međusobno. Fluorescentno svijetlo koje dominira zalogajnicom, jedino je prisutno svijetlo na slici. U odsustvu uličnih lampi, svijetlo iz zalogajnice rasipa se u mraku preko svih prozora s obje strane ulice. Štoviše, ono baca seriju lijevanih sjena na pločnik i zgrade sa stanovima – no uvjerljivo privlači našu pozornost na likove u zalogajnici.
Kut scene autoru ide u prilog jer mu omogućuje da prikaže likove u kombinaciji frontalnog i profilnog pogleda s kojima pojačava dojam da nitko od ljudi ne komunicira jedno s drugim. Također, svijetlo iz interijera dolazi s nekoliko žarulja, rezultirajući brojnim prelijevanjem sjena. Baš su zato neki dijelovi slike svjetliji od drugih. Nighthawks je vjerojatno Hopperov najambiciozniji pothvat u kojem je obuhvatio noćne efekte umjetne rasvjete.
Tko je Edward Hopper?
Edward Hopper bio je visok, sramežljiv i nespretan momak koji je nakon školovanja radio kao ilustrator reklama koje su plaćale troškove života. Njegovi početni umjetnički radovi nisu bili dobro prihvaćeni. Rijetko je imao vlastite izložbe a još rjeđe prodaje. Spajao je kraj s krajem mnogo godina. Međutim to se sve promijenilo 1923. godine kada je na ljetnom putovanju slikarstva u Gloucesteru, Massachusettsu, susreo Josephine Nivision – koju je otprije poznavao iz umjetničke škole. Nivision inače također slikarica, bila je potpuna suprotnost introvertnom Hopperu kojeg je očito mogla obuzdati.
Josephine Nivision ubrzo uzima stvar u svoje ruke i koristi svoje kontakte kako bi probila Hoppera na tržište te uspješno uvjerava Brooklyn muzej da uključi neka Hopperova djela zajedno s njezinim za nadolazeću izložbu. Nakon što je muzej otkupio jednu sliku za stotinu dolara, Hopperova karijera krenula je pravim kursom. Hopper i Nivision vjenčali su se godinu poslije i živjeli pedeset godina u stanu na Washington trgu u New Yorku.
Hopper je bio spor i pedantan slikar. Izrađivao bi brojne skice kompozicija prije nego bi postao zadovoljan sa scenarijem. Njegov intenzitet izdanja bio je izuzetno malen, ponekad samo dva rada godišnje. Njegove teme u kojima je usamljenost gradskog života prikazana kroz izolaciju pojedinaca, itekako je specifična u tom vremenu. Kada su ga pitali odakle mu inspiracija, Hopper je rekao “jedni pravi utjecaj kojeg sam ikada imao sam sam ja”. Teško je izbjeći zaključak da nam je taj tihi, tajnovit i introspektivan čovjek predstavljao svoju svijest alijenacije i izolacije – svoj osobni “interijer” tuge. Jedna od posljednjih slika Edwarda Hoppera prikazuje kako sunčeva svjetlost i sjena prodiru kroz praznu sobu.
