Naša filozofija potpuno je drukčija od drugih. Nama je u fokusu brend i čovjek pred policom u trgovini ili s druge strane šanka. Želimo sve znati o svom potrošaču: gdje i kako konzumira naš proizvod, na kojoj ga polici hladnjaka drži… Zato za mene niste čuli, a za Dimitrija Železnjaka koji proizvodi samo nekoliko tisuća boca votke jeste. Koliko je to malo ili puno, predočit ću vam činjenicom da se mi povlačimo kada neki naš proizvod na nekom tržištu padne ispod 5000″, tako se, u najkraćim crtama, predstavio Nikola Serdar, većinski vlasnik tvrtke Nimcro, trećega najvećeg proizvođača alkoholnih pića u Hrvatskoj.

On se u ovoj godini cilja popeti još jednu stepenicu – i postati drugi. Njemu nije bitno da ljudi znaju za njega, ali mu je bitno jesu li čuli za njegov Pelin ili Dalmatino. Na pitanje zašto bježi od javnosti, odgovara protupitanjem: “A znate li vi tko je proizvođač Johnnyja Walkera ili Camparija?” Serdar je u biznis s alkoholnim pićima zalutao prije gotovo trideset godina. Ideja se rodila u zrakoplovu na letu Hamburg – Frankfurt. On se za razliku od ostalih Hrvata u životu prvo bavio, između ostalog, nekretninama i tako stekao prvi kapital, a onda se bacio na proizvodnju, dok je u Hrvatskoj najčešće obrnuti put. Davne 1983. godine s partnerima je osnovao tvrtku NIM u Njemačkoj i sa svojim timom bacio se na razvijanje prvog brenda. Trebalo im je 18 mjeseci da naprave Julischku. Pri tome, pojašnjava, najmanji problem im je bila receptura (miješanje arome kruške i destilata šljive). Ništa veći nije bio ni tehnološki proces, ali su zato najviše vremena potrošili na osmišljavanje marketinške koncepcije i zaštitu robne marke. Uoči samog lansiranja Julischke na tržištu se pojavio netko tko je prije registrirao to ime, pa je Serdaru i njegovu timu trebalo dvije do tri godine da obrane Julischku. Imali su ponionicu na sjeveru Njemačke, no već do kraja 1986. bili su s Julischkom na policama Metroa, Fegra, Edeke te Rewea. Polako su počeli dolaziti i drugi brendovi. Primjerice, liker s aromom suhe i svježe smokve Dal Mata, pa votka Dalmatino, Blacky, Redy i X votka. Godine 1987. počinje surađivati s Istravinom koje je Nimcrou radilo dio sirovinske baze i distribuciju za bivšu državu. Ta se suradnja nastavila u idućih 22 godine, a zadnjim danom prošle godine okrunjena je preuzimanjem šest brendova Istravina. No Serdar nije pohrlio objaviti veliku vijest. Organizirao je prezentaciju i veliku zabavu tek kada je zgotovio rebrendiranje većine novokupljenih proizvoda u svom portfelju i tada poslovnim partnerima distributerima i ugostiteljima priopćio novost.

Proizvodnja je preseljena u Sesvete gdje u iznajmljenim prostorima izrađuje i ostale proizvode za domaća i vanjska tržišta. “Redizajnom smo postavili vrlo, vrlo visoke standarde. Oni se nisu mogli realizirati u Rijeci. Samo dva ili tri proizvoda od 14 imaju istu bocu, ali onda su drukčiji čepovi, etikete. Ništa nije unificirano. To nismo mogli raditi u pogonima Istravina i zato smo cijelu proizvodnju objedinili u Sesvetama”, objašnjava Serdar. Nimcro i njegove sestrinske tvrtke najvećim dijelom proizvode plasiraju na njemačko tržište. Serdar je sa svojim pićima jedini prisutan u Edeki, Metrou, Reweu, Sparu i drugim lancima po Njemačkoj, a kao jednom od inicijatora i predsjedniku Hrvatskoga gospodarskog foruma žao mu je da hrvatske tvrtke nisu iskoristile priliku i da nisu hrvatskim proizvodima zastupljene u Njemačkoj. Potom tek slijede tržišta bivše Jugoslavije, Švicarska, zemlje Beneluksa, a poneka pošiljka odlazi i na dosta zahtjevno kanadsko tržište. Za ovu je godinu planiran izlazak na američko tržište s jednim projektom, no o tome za sada Nikola Serdar ne želi govoriti. “Već imamo iskustva na američkom tržištu s projektom Pacific Jully”, prisjeća se Serdar. U redizajnu proizvoda vodilo se računa o prošlosti. “U vrijeme pedesetih i šezdesetih godina bio je prisutan utjecaj talijanskih proizvođača alkoholnih pića. Tadašnje Istravino napravilo je simpatične likere Pepito i Istra Bitter. Oni nikada nisu imali veliku prodaju, ali su tijekom godina zadržali svoju publiku. Kod redizajna to smo respektirali”, kaže direktor Nimcroa. Cilj Nikole Serdara je bio sagraditi ozbiljnu kompaniju, koja stvara brendove koje može prodavati u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.

Ipak, u jednome je Nikola Serdar, koji vuče korijene iz Svetog Roka, dosta samouvjeren – tvrdi da o konkurenciji uopće ne razmišlja. “Badel nam nije konkurent, već smo kolege. Dokaz je da se asortimanom podudaramo samo u jednom proizvodu, a to je njihova votka Vigor i naša votka Blue X. Tko je kupovao Vigor, kupovat će ga vjerojatno i dalje, i nama to ne smeta. Naša votka Blue X je nova priča i mi s njom želimo uz naše druge brendove zaigrati na međunarodnom parketu”, pojašnjava Serdar. O brojkama ne želi govoriti jer se zbog povećanja asortimana sve promijenilo. Prema njegovim riječima, brojke iz prošlosti i iz ove godine su neusporedive zbog novonastale situacije (proširenja portfelja). Ipak, odlučan je u tvrdnji da će promet u ovoj godini biti otprilike pet puta veći nego u 2010. godini. Općenito za ovu godinu procjenjuje da će doći do velikih previranja na tržištu alkoholnih pića, i to ne samo u Hrvatskoj već i vani. Neke naše tvrtke, smatra, imat će ozbiljnih problema zbog zastarjelosti asortimana koji ne može konkurirati uvoznim proizvodima. Pomno prati kako se, primjerice, Stock pojavio na hrvatskom tržištu sa svojim Pelinom 27. “To piće ljudi kupuju jer im budi sjećanja na Stock Brandy koje je nekad proizvodio Badel, a nemaju pojma da je taj proizvod napravljen u Češkoj i da on nema veze s našim tradicionalnim pelinkovcem. Siguran sam da se takvom metodom kupca dovodi u zabludu”, ocjenjuje Serdar. U Schwarzwaldu pak netko proizvodi šljivovicu i plasira je na ovo tržište iako je u Njemačkoj pojam šljivovica nepoznat. To nam se događa, zaključuje Serdar, jer Hrvatska nije u ovom segmentu zaštitila svoje interese. Trebamo to učiniti sada ili najkasnije kad budemo članica Europske unije, ističe, kao što su Talijani napravili s grapom, Grci s uzom ili Meksikanci s tekilom.