Kad vam netko kaže da ide na egzotično odredište, često pomišljamo na Tajland, Bahame, Cocomo iz pjesme Beach Boysa, Dubai… Bilo što, ali sigurno ne na Libiju, Jafaru ili koju drugu državu ustoličenu pod nazivom Al-Gamahiriyyah al-‘Arabiyya al-Libiyya ash-Sha’biyya al-Ishtirakiyya (Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija). Što je, tu je. U biti ne želim priznati da sam se putu radovala kao malo dijete. Nisam bila nigdje još od Beča (ako ne računamo privatna potezanja do Malešnice, Vrbovca i Karlovca) tako da je svaki kilometar u stopalima bio jedan plus više mom portfelju svjetskog putnika.

Capisce
U Libiju me je, zajedno s još dva novinara iz Hrvatske, vodio MIMS, grupacija u vlasništvu Muje Selimovića, jednog od najperspektivnijih bošnjačkih poduzetnika koji je iz male obiteljske tvrtke stvorio kompaniju koja u svom vlasništvu drži neke od važnijih bosanskohercegovačkih stupova gospodarstva. Od Zagreba do Sarajeva stiže se u pravilu za 45 minuta. Nakon odspavana 4 sata slijedilo je bjesomučno probijanje sarajevskom jutarnjom špicom prema sarajevskom nacionalnom aerodromu smještenom usred tri planine za koju nitko točno ne zna koja je. Let za Tripoli, glavni grad Džamahirije a.k.a. Libije išao je Dubrovnik Airlinesom, vozio ga je prezgodan (crni) pilot, pratio šarmantan kapetan i nekoliko vrlo zgodnih (i strpljivih) stjuardesa. Kroz prozor gledali smo Hrvatsku, Italiju pa i Siciliju pri čemu smo svi pjevušili temu iz ‘Kuma’ i govorili ‘Capisce’ čudnim naglaskom. Budući da je riječ o islamskoj većini, treba naglasiti kako feredža nije zakonom obvezatna, no žene je nose. Međutim, na putu do hotela uočila sam libijske školarke koje su nosile majice do pupka, traperice, turban svezan oko glave a la J.Lo dopunjen velikim naušnicama. Takav sam “look” izabrala i sama za obilazak Tripolija, no to stanovnike nije spriječilo da mi prilaze riječima “Are you movie? Are you Hollywood?” i potom se zagrljeni i nasmiješeni slikaju sa mnom – za uspomenu i dugo sjećanje. Tripoli je značajan po jumbo plakatima koji prikazuju samo i isključivo velikog učitelja Gadafija, hotelima s pet zvjezdica, u mramoru i ebanovini s prljavim zahodima. I po nedostatku asfalta u svakom sokaku, pa i na šoru. Naime, pokazalo se da moje Armani japanke i nisu bile najbolji izbor za šetnju glavnim gradom jer mi je pijesak stalno ulazio i škakljao me, a htjela sam obići što više. Nakon što sam se propisno izgubila s kolegom iz Sarajeva odlučili smo prošetati i izvući ono najbolje iz grada koji se tek otvara prema Zapadu uvozeći Pepsi i Mirindu i pokoje traperice. Zlato i srebro uopće nisu jeftini, pogotovo kad si tako očigledan turist (a.k.a plavuša), te se grami odmah množe s nekom nevjerojatnom, u hodu izmišljenom cifrom.

Lanac i ćumur
I dok ponosno nosim ‘ulov’ od pola lančića i tri ćumura, zahtijevam da mi se kupi kolačić od pistaccia i još štošta čemu ne znam ime. Sjedamo u ‘kafić’, donose nam nargilu. Pristojno odbijam, a kolega uživa u mirisu jabuka i cimeta. Piju se čajevi i spomenuta gazirana pića, a po novome i gusti sokovi FreeVita kompanije iz Jafare, u MIMS-ovu vlasništvu. Nakon što smo uspjeli pronaći autobus s već mrzovoljnim vozačem i shvatili da smo skrenuli kod plakata s Gadafijem koji gleda u vis, a ne kod plakata s Gadafijem koji gleda u vis ali nalijevo, pošli smo na večeru u restoran nedaleko od hotela. Hrana je teška, vrlo začinjena, jedu se ovčetina, janjetina i govedina što je ujedno značilo – kus kus i harissa za mene. Harissa je njihova verzija ajvara, izvrsna za ljude koji vole ljutu hranu. Ne pokušavajte je konzumirati samu ako niste baždareni. Opuštanje nakon večere upotpunio je njihov ‘bend’, podeblja trbušna plesačica sa zaista prelijepim Versaceovskim tirkiznim svilenim šalom koji se nosi na bokovima i nargile uz čaj. Društvo su mi pravili dopisnik jednog hrvatskog dnevnog lista, urednik ONASA-e, njihove novinske agencije, i jedan poduzetnik za kojeg se kasnije pokazalo (svemoćni Google) da je neka vrsta tamošnjeg narodnog heroja izniklog u ratu sa Srbima. Tko se ne bi osjećao sigurnim u takvom društvu? No ni spomenuta sigurnost, čini se, nije bila dovoljna te mi je otuđen mobitel, predivna zlatna limited edition Nokia koju mi je On poklonio dan prije puta. Naravno, nisam mogla šutiti o takvoj vrsti nepravde te sam ucviljeno spominjala i gnjavila svakog tko mi se zatekao na putu. Moram napomenuti kako me u Sarajevu, pri povratku za Zagreb, dočekala nova novcata, limited edition roza Nokia s porukom ‘od dečka’, kojem ovim putem još jednom zahvaljujem. I zato nemojte nikad u Libiji pokušavati sami prošetati do hotela misleći kako ‘neće baš vas’. Pobjegavši sumnjivim likovima koji su mi coktali na svakom koraku i taksistu koji me pokušao provozati tih 100 metara, pobjegla sam u hotel. U hotelu je tutnjala tema iz ‘Kuma’. Pa si vi mislite.

Zemlja s gomilama neotkrivenih izvora nafte

Libija je država koja se nalazi na području sjeverne Afrike na obali Sredozemnog mora. Graniči na istoku s Egiptom, na jugoistoku sa Sudanom, na jugu s Čadom i Nigerom, na zapadu s Alžirom te na sjeverozapadu s Tunisom. Do početka 20. stoljeća područje današnje Libije bilo je pokrajina Osmanskog Carstva. Godine 1912. Libija je postala talijanskom kolonijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je poprište žestokih pustinjskih borbi, a nakon rata Libiji je dana neovisnost kao nagrada za suradnju domaćih plemena sa saveznicima. Otkriće nafte 1959. potpuno je preobrazilo dotada siromašnu zemlju ovisnu o stranoj pomoći. Godine 1969. u vojnom je udaru vlast preuzela skupina na čelu s kapetanom (kasnije pukovnikom) Moamerom Gadafijem koji od tada vlada zemljom, iako nema formalnih funkcija. Gadafijeva podrška mnogim terorističkim organizacijama tijekom osamdesetih i upletenost Libije u organiziranje nekoliko terorističkih napada na zapadne ciljeve doveli su zemlju do međunarodne izolacije. Godine 1986. SAD pokreću čak i jednu vojnu akciju, koju slijede mukotrpne sankcije. Početkom 2000-ih Gadafi je napustio ovu politiku, a Libija je do 2005. značajno poboljšala svoje odnose s međunarodnom zajednicom. Gospodarstvom dominira naftni sektor koji ostvaruje gotovo cijelu vrijednost izvoza i četvrtinu BDP-a, za 2004. procijenjenog na 6.700 USD po stanovniku (mjereno po PPP-u), među najvišima u Africi.