Iduće će srijede tvrtka Plinacro otvoriti radove na jedinoj neotvorenoj dionici 190 kilometara dugog magistralnog plinovoda Pula – Karlovac. Nakon 29. ožujka Plinacrovi će izvođači tako paralelno na četiri dionice graditi najduži plinovod u Hrvatskoj, sve kako bi ga do 29. rujna – za točno šest mjeseci – konačno pustili u pogon. Taj najvažniji, najzahtjevniji i najskuplji projekt plinskog transportnog sustava u prvoj fazi plinofikacije Hrvatske započeo je 18. siječnja, kada su radnici austrijsko-talijanskog konzorcija Habau-Ghizzoni počeli graditi drugu, 53,8 kilometara dugu dionicu od istarskog mjesta Bateli do gradića Marčelji. Nepuna tri tjedna kasnije, 15. veljače, isti je konzorcij počeo graditi treću, 46,7 kilometara dugu dionicu plinovoda od Marčelja do Delnica. Ni četnaest dana nakon, 1. ožujka, konzorcij sedam domaćih tvrtki nazvan Monter započeo je radove i na četvrtoj dionici od Delnica do Draganića, dugoj 76,7 kilometara. Kako je riječ o projektu planiranom još 80-ih godina kada su otkrivena sjevernojadranska plinska polja, po graditeljskim kriterijima izuzetno složenom i zahtjevnom jer prolazi kroz reljefno i geološko-morfološki različita i ekološki osjetljiva područja, na licu mjesta smo provjerili kako teku radovi i s kakvim se problemima susreću radnici.

Domaći ljudi
Odlučili smo se za drugu, radovima najzahuktaliju dionicu, kojom nas je proveo 33-godišnji Puljanin Ivica Kožul, Habauov glavni logističar projekta. Još za vožnje do prvog lokaliteta kojeg ćemo obići rođeni Istrijan nije mogao izraziti osjećaje kojima bi opisao sreću što konačno radi za domovinu. “I sami znate kako je bilo. Počeo je rat i preselio sam u Austriju. Zaposlio sam se u tvrtki Habau specijaliziranoj za gradnju plinovoda i oduvijek maštao kako bi bilo lijepo dobiti posao na rodnoj grudi. Eto, sada sam tu”, rezimira sa smiješkom te naglašava austrijsku volju za zapošljavanjem domaćih ljudi. “Osim Talijana i Austrijanaca specijaliziranih za rukovanje nama nepoznatom mehanizacijom, konzorcij je zaposlio mnogo ovdašnjih ljudi. Samo s labinskog Zavoda za zapošljavanje uzeli smo 30 radnika, te angažirali konzorcij Grupa gradnja od devet istarskih tvrtki”, napominje.
Zaustavlja prašnjavi terenac te nas iskrcava nad jednom od najtežih točaka druge dionice – strmom uzvisinom nad rijekom Rašom. Odjednom smo se našli na vrhu 300 metarske litice, s pogledom na dolinu Raše, smještenu ispod površine mora. Dok stojimo kraj metar i pol dubokog te metar širokog rova kraj kojeg su položene nezavarene cijevi budućeg plinovoda, Kožul objašnjava koliko će zahtjevno biti spuštanje rova i polaganje cijevi do doline koju sijeku rijeka i željeznička pruga. “Pri gradnji plinovoda praksa je da se što manje cijevi vari ručno, kako bi se otpornija cijev automatski položila u rov. To je lako izvesti na nizinskim i ravnim područjima, ali pri ovakvoj konfiguraciji terena ipak ih moramo ručno povezivati u cjelinu. Koji je to obuja posla, najbolje će vam dočarati podatak da jedno ručno varenje cijevi 500 milimetarskog profila traje i do tri sata. Kada dođemo do doline, moramo plinovod provesti ispod rijeke i željezničke pruge, pa ga vratiti metar i pol pod razinu zemlje”, objašnjava Kožul. Osim velikih visinskih razlika, dodaje, ova je donica teška i po vrlo različitim terenima. “Dok je ovo brdo sazdano od jako tvrdog istarskog krša na kojem pucaju mnoge bušilice, dolina Raše toliko je močvarno područje da je jednom seljaku neki dan u nekoliko trenutaka zemlja progutala kompletan traktor. Samo je nestao”, priča Kožul naglašavajući da takav mulj zahtjeva mnogo truda pri stabilizaciji cjevovoda.

Novo kopanje Učke
I tek što smo skinuli pogled sa močvarne doline, Kožul upire rukom na obližnje brdo – 1400 metara visok Park prirode Učka. Njime će proći 30 kilometara plinovoda, i to je druga najosjetljivija točka te dionice magistralog plinovoda. “Učka će biti vrlo, vrlo zahtjevna. Osim po konfiguraciji terena sličnoj ovdašnjem, morat ćemo paziti da ne ugrozimo vodozaštitnu zonu kojom ćemo prolaziti, a koja vodom opskrbljuje cijeli Kvarner. Nećemo smjeti ni dovlačiti velike strojeve pa ćemo trasu maksimalno suziti. Kraj rova ćemo prokrčiti samo toliko šume koliko je radnicima potrebno za nesmetan prolazak. O miniranju terena u Parku prirode nema govora, kao ni o ugrožavanju životonjskih vrsta. Stoga smo angažirali i lokalne speleologe, lovočuvare i ekologe, kako bi nas na vrijeme uputili na što moramo posebno voditi računa – objašnjava Kožul te nas odvodi do mjesta Kunj na suprotnoj strani rijeke Raše.

Provjera kvalitete
Putem prolazimo istoimenim gradom koji je 1938. osnovao talijanski diktator Benito Mussolini kako bi iz obližnjeg rudnika crpio ugljen za vlastite potrebe. Gradić do osamdesetih godina prošloga stoljeća poznat po dobrom standardu (svi su žitelji imali centralno grijanje) propada otkada je nestalo ugljena. Danas je tek grad duhova, s ponekim podsjetnikom na standard kakav je nekada pružao… Terenac nas diže na uzvisinu i staje kod Kunja, gdje nas uz gomilu talijanskih radnika dočekuje Armando Benazić iz Habaua i Dušan Račevski sa zagrebačkog Brodarskog Instituta. Dok Talijani neumorno ručno i strojno vare cijevi položene na drvenim postoljima kraj rova, Račevski objašnjava da je zadužen za provjeru kvalitete radova, točnije kvalitetu izvedbe strojnog ili ručnog vara. “Ovakve se cijevi, promjera 500 milimetara i radnog tlaka 75 bara, ne izrađuju u Hrvatskoj pa su nabavljene u Turskoj. Obložene su pet milimetarskim slojem PVC-a, koji nigdje ne smije biti oštećen. Ako se se transportom plastika negdje izgrebe, to mjesto označujemo kredom i zaštićujemo novim slojem plastike”, objašnjava Račevski te nas vodi do dijela gdje talijanski radnici cijevi vare ručno. Jako sunce zasjenuje nam ogromna pokretna dizalica koja spušta svojevrsni šator iznad prvog spoja dviju cijevi. Spušta ga na tlo, a radnik oboružan maskom i rukavicama ulazi u njega i započinje variti. Račevski nastavlja: “Dok nam ručni var cijevi ovolikog profila oduzima po tri sata, strojem istu stvar obavljamo za 40 minuta. Osim toga, strojevi gotovo nikada ne griješe. Šator varioca štiti od nepovoljnih vrmenskih uvjeta”, objašnjava Račevski šećući trasom. Put nas vodi do nove dizalice koja također spušta šator iznad cijevi, no ovaj put šator je plastičan s ogromnim otvorom na jednoj stranici. Radnici ga učvršćuju na tlo, kroz rupu uguravaju mehaničku “ruku” opremljenu strojem za varenje, pa brenerima pale rubove još nepovezanih cijevi. “Prije varenja cijevi moramo zagrijati na 130 stupnjeva kako bi postigle radnu temperaturu. Tek tada može početi varenje”, dobacuje Račevski.

Čim je to kazao, talijanski radnici ubrzano izlaze van iz šatora, zatvaraju mu vrata od pleksiglasa, i stroj započinje posao. Iskre frcaju na sve strane, a Račevski i Benazić produžuju stotinjak metara dalje, kako bi vidjeli kako radi pokretna glodalica. “Prije zavarivanja cijevi s njihovih se rubova mora skinuti zaštitni sloj PVC-a. To radimo strojno, traje tek par minuta”, objašnjava Benazić. Na cilju gledamo treću pokretnu grdosiju, koja spušta glodalicu radniku koji počinje guliti cijev. Kako glodalica skida plastiku i odbacuje je na tlo, tako drugi radnik kupi otpatke u vrećicu. Benazić objašnjava kako si tvrtke poput Habaua i Ghizzonija naprosto ne mogu dopustiti prigovore o onečišćenju okoliša. Nakon kraćeg pregleda ostale mehanizacije, poput stroja s pokretnom trakom oboružanom metalnim pandžama koje poput putra lome istarki krš stvarajući rov, vraćamo se vodiču Kožulu koji nas vozi do radne baze konzorcija kraj Labina. Tu upoznajemo Tomislava Dovečera, diplomiranog inženjera sigurnosti, zaduženog za zaštitu na radu. “Radi se po deset sati dnevno, no vikendi su slobodni. Napredujemo 700 metara dnevno, i rokove nastojimo pratiti iz dana u dan. Ako jedan dan zbog težeg terena i zastranimo, sutradan nastojimo nadoknaditi gubitak”, odgovara Dovečer te objašnjava osnovnu podjelu radova. Prvo se trasa obilazi pješice i izviđa, potom se krči s radnicima Hrvatskih šuma. Primijei li se negdje nešto neobično, poput odbačenih olupina automobila i tome slično, odmah se prijavljuje nadležnim državnim službama. Konzorcij je prvi u Hrvatskoj uveo građevinski ekološki dnevnik, sa svakodnevnim opservacijama zatečenog stanja koje se proslijeđuju nadležnom ministarstvu.

Čisto i precizno
“Kada potpuno pregledamo trasu, počinjemo probijanje rova te polaganje i varenje cijevi. Kasnije ih zavarene vraćamo u rov, koji potom zatrpavamo i vraćamo u prvobitno stanje. Nakon dovršenog posla, ništa ne smije naslućivati da se ovdje nekad prokopavao plinovod”, zaključuje Dovečer te nas upoznaje s Mirom Kožul, suprugom našeg vodiča i voditeljicom projekta izvedbe druge dionice tvrtke Habau. Pitamo ju koliko je do sada zemlje iskopano, i dobivamo zapanjujući odgovor. Nešto više od 70.000 prostornih metara… “Ne brinite, svaki će se centimetar zemlje vratiti na svoje mjesto. Toliko pazimo na detalje da vodimo i evidenciju izdanih i potrošenih elektroda za varenje. Primijeti li se da neka fali, a nije zabilježena kao upotrijebljena, radnici je naprosto moraju naći jer je štetna za okoliš”, smješka se “šefica” Mira. Pitamo je li krčenjem trase kroz terene kojima je ljudska noga tko zna kada zadnji puta kročila pronađeno štogod zanimljivo. “Kolege s prve dionice našli su rimsku antičku vilu i dvomotorac iz Drugog svjetskog rata”, odgovara kao iz topa, uz kasnije objašnjanje. “Na području Istarske županije otkrili su antičko imanje veliko gotovo dva hektara. Otkriven je vapneni čvrsti pod, dva zida, dijelovi amfora, glinenih posuda, staklenih čaša, kozmetičkih posuda i niz drugih predmeta zbog kojih se pretpostavlja da je ta ‘vila rustica’ bila u vlasništvu bogate rimske obitelji iz doba od prvog do trećeg stoljeća. Otkriveni su i komadići prapovijesne keramike iz brončanog i željeznog doba”, kazuje nam Mira Kožul te dodaje kako su ostaci zrakoplova pronađeni u neposrednoj blizini vile. “Kolege su odmah kontaktirali Restauratorski zavod, koji je daljnje radove arheološki nadzirao. Dio vile kojim će plinovod proći potpuno je istražen, a cijenu svih arheoloških radova podmirio je Plinacro. Vjerujte, ovdje svi nastojimo učiniti što manje štete i što više koristi”, zaključuje Habauova voditeljica radova na drugoj dionici.

Osnovne značajke plinovoda

Plinovod će biti izgrađen kao zatvoreni tehnološki sustav, koji se sastoji od čelične cijevi, te uređaja i opreme koji su potrebni za njegov siguran rad. Bit će uključen u sustav daljinskog nadzora i upravljaja SCADA.
Promjer 500 mm
Maksimalni radni tlak 75 bara
Transportni kapacitet 1,5 do 2,5 milijardi prostornih metara godišnje
Duljina plinovoda 190.734 m
Izrađen od čeličnih cijevi DN 500 (20″)
Cijevi izvana tvornički zaštićene troslojnom polietilenskom antikorozivnom zaštitom, a iznutra epoksidnim premazom
Plinovod čitavom dužinom ukopan u tlo, uz minimalni utjecaj na okoliš
Uz cijev će se položiti optički kabel
Plinovod će biti zaštićen suvremenim rješenjem – katodnom zaštitom razvijenom u Plinacru
Ugrađeni najsuvremeniji blokadni uređaji koji jamče sigurnost i pouzdanost plinovoda u odnosu na okolinu
Mjerna i regulacijska oprema najviše klase
Najsuvremenija oprema za daljinski nadzor, vođenje i upravljanje plinovodom
Primjena visoko kvalitetnih čelika i antikorozivne zaštite zahtjeva primjenu novih tehnologija zavarivanja kao i ostalih tehnologija i tehnika gradnje plinovoda

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet

U gradnju plinovoda uložit će se 700 milijuna kuna

Plinovod Pula-Karlovac spojit će se na plinovod Karlovac-Zagreb sagrađen 2001. godine. Taj će se plinovod nastaviti na plinovod Lučko-Ivanja Reka koji je također u izgradnji, te na plinovod Zagreb istok-Kutina, koji će se spojiti s plinovodom Kutina-Slavonski brod.
U gradnju cjelokupnog navedenog sustava Plinacro je uložio 700 milijuna kuna uz pomoć kredita Europske investicijske banke koja sudjeluje u financiranju osiguravajući 48 posto potrebne svote.
Kad bude gotov magistralni plinovod Pula-Karlovac, Plinacro će dovršiti plan ulaganja 2001.-2006. Uslijedit će novi petogodišnji plan, s magistralnim plinovodom Bosiljevo-Split kao nosećim projektom.

Dragica Krpan ubrzala sređivanje imovinsko-pravnih odnosa

Kako je prije početka radova na plinovodu, koji prolazi kroz 28 gradova i općina te više od 8000 katastarskih čestica u vrlo kratkom roku trebalo riješiti imovinsko-pravne odnose na trasi, u Upravu Plinacra Branko Radošević doveo je Dragicu Krpan, dotadašnju pročelnicu zagrebačkog Ureda za imovinsko-pravne odnose. Koliko je Radošević pogodio dokazala je sama akvizicija. Dragica Krpan cijeli je posao obavila u rekordnom roku i Plinacro je isplatio odštetu svim dotadašnjim vlasnicima zemljišta. A da joj nije bilo lako, dokazuje i podatak da je neke od vlasnika tražila po Australiji, SAD-u, Argentini…

Dvaput mjeri, jedanput kopaj

Kako je Poslovnom dnevniku objasnio Dubravko Kamenečki iz Plinacra, na prvoj dionici plinovoda, koja se proteže od terminala Vodnjan do blokadne stanice Bateli i iznosi 13 kilometara, radovi će započeti 29. ožujka.
Na drugoj dionici, koju čini 53,8 kilometara od blokadne stanice Bateli do blokadne stanice Marčelji, radnici su pripremili 30.000 metara trase, iskopali 13.000 metara rova, te razveli 9000 metara cijevi. “Na trećoj, 46,7 kilometara dugoj dionici od blokadne stanice Marčelji do blokadne stanice Delnice, napravljeno je iskolčenje 17.000 metara, i priprema 7000 metara trase. Na četvrtoj, 76,8 kilometara dugoj dionici od blokadne stanice Delnice do blokadne stanice Draganić, iskolčano je 10.000 metara i pripremljeno 7000 metara trase”, izvijestio je Kamenečki.

Dnevni iskop rova: 700 metara

Iskopano zemlje: 70.000 prostornih metara