U globalnoj dominaciji Depeche Mode su zaustavljeni sredinom ‘90-ih, kada je nakon još jedne uspješne stadionske turneje došlo do pogubne, ali neizbježne implozije.

Za četvoricu momaka iz engleske provincije (Basildon u Essexu), koji su od svojih electro-pop i new romantic suvremenika uvjerljivo najdalje dobacili (75 milijuna prodanih albuma!), takav uspjeh očito je bio previše – depresija, alkoholizam, droga i, za mnoge izvorne fanove najgori udarac, odlazak Alana Wildera 1995., doveli su ih do ruba. Nakon usporavaja tempa, i bioritma a i glazbe reći će skeptik, pa sad albume izdaju svake četiri godine, turneje su skromnije, stadione izbjegavaju, a pogotovo se klone lošeg društva „opasnih“ predgrupa, kao što su im na početku ‘90-ih bili Jane’s Addiction. Glazba DM-a danas zvuči kako i njihova prošlost sugerira – zgaženo, umorno, bez snage i volje za promjenom, jer dok su npr. Red Hot Chili Peppers nakon rastanka s drogom doživjeli kreativnu i komercijalnu renesansu, DM-ovce je „težak“ život očito i glazbeno istrošio. Vjerojatno svjesni da su vrhunce ostavili davno iza sebe, deru i dalje po nekom svom elektro-bluzu, a tekstualno predvidljivo po omiljenim temama grijeha i pokajanja, ali su se barem ostavili čekića i ostale opreme iz industro-goth faze. Ubojitog hita po kojem ćemo ovaj album pamtiti nema – prvi singl, repetitivni „Wrong“ prebrzo potroši svaki entuzijazam, puno su bolje intenzivna „Fragile Tension“, beatles-ovska „Peace“ i lagana „Jezabel“. Zanimljivo samo za fanove kojih je kod nas još jako jako puno..