Da sam mlađi, naivniji i manje zahtjevan. Da mi je najbolja muzika ona što te tjera da se njišeš lijevo-desno u ritmu s prijateljima iz razreda na povratku sa školskog izleta. Da sam nesretno zaljubljen u curu iz druge klupe i baš sam saznao da ima starijeg dečka, vani se oblaci ljušte i plače mi se, a neću iz inata pa si puštam muziku da plače umjesto mene. Da volim fine, oble, obrađene rubove na finim, slatkim građanskim stvarima, uredne stanove srednje klase, namještaj u geometrijskom skladu, posteljinu namještenu na crtu, tihe nedjeljne ručkove na kojima nitko ne srče i mljacka. Da me pretjerana iskrenost plaši i da o ljudima želim saznati samo ono što mi odgovara, ništa preko toga. Da imam pažljivo sagrađenu iluziju stabilnog života u kojem se mijenja jedino mjesto odlaska na godišnji, skijanje i doček Nove godine, gdje je sve nacrtano i poznato i određeno i dobro jer je tako. Da sam manji snob i da me takav red ne užasava više od bilo kakvog nereda. Da sam Jamesu Tayloru, Carly Simon, Jacksonu Browneu i sličnima spreman priznati više od dvije dobre pjesme po karijeri. Da mi nije trebao “Almost Famous” da me pomiri sa starim Eltonom Johnom. Da više vjerujem izlizanim riječima iz usta koje ne poznajem. Da se sve to odjednom poklopi, ovo bi mi bio najdraži album.
(Ante Perković/VIP.music.hr)
Da sam mlađi, naivniji i manje zahtjevan. Da mi je najbolja muzika ona što te tjera da se njišeš lijevo-desno u ritmu s prijateljima iz razreda na povratku sa školskog izleta. Da sam nesretno zaljubljen u curu iz druge klupe i baš sam saznao da ima starijeg dečka, vani se oblaci ljušte i plače mi se, a neću iz inata pa si puštam muziku da plače umjesto mene. Da volim fine, oble, obrađene rubove na finim, slatkim građanskim stvarima, uredne stanove srednje klase, namještaj u geometrijskom skladu, posteljinu namještenu na crtu, tihe nedjeljne ručkove na kojima nitko ne srče i mljacka. Da me pretjerana iskrenost plaši i da o ljudima želim saznati samo ono što mi odgovara, ništa preko toga. Da imam pažljivo sagrađenu iluziju stabilnog života u kojem se mijenja jedino mjesto odlaska na godišnji, skijanje i doček Nove godine, gdje je sve nacrtano i poznato i određeno i dobro jer je tako. Da sam manji snob i da me takav red ne užasava više od bilo kakvog nereda. Da sam Jamesu Tayloru, Carly Simon, Jacksonu Browneu i sličnima spreman priznati više od dvije dobre pjesme po karijeri. Da mi nije trebao “Almost Famous” da me pomiri sa starim Eltonom Johnom. Da više vjerujem izlizanim riječima iz usta koje ne poznajem. Da se sve to odjednom poklopi, ovo bi mi bio najdraži album.
(Ante Perković/VIP.music.hr)
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.E Ante moj Ante. Znaš, ja ti mislim da samo snobovi mogu pisati ovakve recenzije albuma. Ne moraš biti nesretan što je Blunt uspio u onome što ti nisi… doduše oboje radite prilično bezlične pjesmuljke samo što to Blunt radi malo bolje jer unese bar nekakve (polu)lažne emocije dok je tvoja glazba ko stiropor, a i taj imiđ neobrijanog ZG dečka koji nastoji biti jako simpatičan, koji je kao pomalo i “neshvaćen” i nasred trga se penje po lojtrama u spotu da valjda privuče osmijeh neke srednjoškolke je očajan. A i taj moderni balkanski snobizam koji se iščitava i iz ovakvih blesavih kritika gdje si sada sve one koji eventualno vole glazbu James Blunta usporedio sa bezličnom i beskarakternom masom ljudi kakvu nam prikazuju u sapunicama kao što je “Zabranjena Ljubav” dosta govori o tome tko je tu snob. Znaš, to ti nije baš fer, a i čak sumnjam da si i iznad takovih koje si opisao ako ih i ima uopće.
A dokaz da niti ti, niti tvoji još gori kolege iz Jutarnjeg lista nemate pojma o glazbi jest kada uvijek morate Blunta usporediti sa Eltonom ili Eltona bar spomenuti. Da si ti bar u stanju “spustiti” se na nivo jednog Eltona i skladati “ljigu” kakva je “Nikita”, “Sacrifice” ili “The One” možda bi se ljudima i više svidjela tvoja glazba i možda bi zaradio koju kunu na prodanim cd-ima. Ovako si samo još jedan mali ogorčeni kritičar u nizu. Samo bojim se da se i spustiš na eltonov nivo da ne bi opet bio u stanju jednu takvu prekrasnu pjesmicu (pardon- LJIGU) komponirati. No hard feelings, ali ako ti imaš pravo kao i tvoj kolega Sale pljuvati ne samo izvođače, već i njihove fanove i sve ih strpati u isto koš, tada ja kao mali, nebitni i regularni slušatelj glazbe mogu reći što mislim o sranjima koje prenosite na papir.
Uključite se u raspravu