Beogradski Centar za istraživačko novinarstvo (CINS) dosad je objavio preko 120 istraživačkih tekstova o korupciji, organiziranom kriminalu i njegovim kontaktima s biznisom, političarima i sudstvom.

Koja je misija CINS-a u Srbiji danas? 
Želimo pokazati da je moguće baviti se istinski nezavisnim novinarstvom sa potpuno politički poslovno i društveno neutralnog polazišta i da pokaže da je vrhunsko profesionalno novinarstvo izvodljivo i ovdje. Naše kolege, posebno u komercijalnim medijima, koji nisu u poziciji da se potpuno nezavisno bave svojim poslom, možda ne znaju kako ili možda nemaju urednike koji bi im pokazali kako, mogu nam se obratiti kada im je pomoć potrebna, što oni i rade. Mislim da s obzirom na katastrofalnu situaciju u medijima, koji nisu nezavisni i profesionalni ovde, mi služimo i kao potencijalno seme za neke funkcionalnije, normalnije, nezavisnije i profesionalnije medije koji će možda jednog dana nastati. 

U kojoj mjeri mediji u Srbiji objavljuju CINS-ova istraživanja, koja im se sva besplatno nude na objavljivanje? 
Samo dio je objavljen regularnim putem, dakle tako što smo nekom mediju ekskluzivno ponudili naše istraživanje. Interes medija je u tome da imaju ekskluzivnu dobru istraživačku priču. Drugi deo objavljenih priča su one koje su mediji obično bez ikakvog pitanja i kontrole pokupili sa našeg sajta pa objavili bez ikakvih prava. Mi se ne bunimo jer želimo da naše priče dođu do što većeg broja ljudi, ali je definitivno problematično to što mi moramo da molimo da se objave priče u koje je uloženo puno novca i više meseci rada vrhunskih novinara umesto da ih prodajemo. Razlog je to što mediji ne žele da se konfrontiraju sa organizacijama i ostalim entitetima koje mi istražujemo, a mi ne istražujemo nebitne i bespomoćne. Najčešće je problem za medije da objave naše priče jer predviđaju konfrontaciju sa ljudima i organizacijama koje imaju direktnog uticaja na izvore njihovog finansiranja kao npr. preduzeća koja objavljuju reklame. 

Da li mediji nastavljaju tragati potaknuti CINS-ovim istraživanjima?
Ne, skoro nikad. S jedne strane zato što su u velikom broju slučajeva kontrolisani, a s druge strane ne znaju kako – oni ne bi uspeli da izvedu to što smo mi uradili jer ne raspolažu znanjem, vremenom, brojem ljudi. 

Kakve su reakcije vlasti na vaša otkrića?
Obično imamo reakciju odgovorne osobe koja je bahata, ali uglavnom takva da se potpuno odbacuje sve što smo objavili. Mediji to uredno prenesu, bez dovođenja u kontra-poziciju s našim dokazima. Zvanične vlasti ne reaguju, a u retkim prilikama kada reaguju teško je razlučiti da li ta osoba reaguje kao pojedinac ili sa funkcije koju obnaša jer oni sami ne prave tu distinkciju.

Istraživačko novinarstvo se širom svijeta seli u neprofitni sektor. U SAD-u postoje značajni izvori finansiranja, ali kako takav model neprofitnog centra opstaje u Srbiji?
CINS se i dalje financira projektno od donatora, ali neuporedivo teže jer je ogroman broj donatora otišao iz Srbije, a oni koji su ostali su drastično smanjili fondove. Ne znam kako ćemo preživeti. Ako donatorskoj zajednici i svima drugima u ovoj zemlji, npr. poslovnom sektoru, ne treba istraživačko novinarstvo – mi ćemo nestati, ali ćemo se prije toga boriti dok budemo mogli . 

Intervju je preuzet s portala Mediacentra Sarajevo (www.media.ba)

5 mjeseci za 1 priču

Koliko vremena treba za jednu CINS-ovu priču?

U prosjeku treba pet mjeseci, sve je više vremena potrebno jer uvodimo nove elemente. Nakon što formiramo projekt, konkuriramo kod donatora i dobijemo novac. Rad na priči počinje preliminarnim istraživanjem, onda dodijelimo temu novinaru koji istražuje priču, a pridodaju mu se kolege koje imaju neku potrebnu specijalnost. Uređuje se prvi nacrt priče, pa slijedi provjera činjenica, onda obično pravni skening, a ako tu ima značajnih izmjena ponovo se radi fact checking.