Za iranske ženske grupe nastupila su teška vremena: u siječnju su vlasti zabranile najveći ženski magazin Zanan. Mjesec dana poslije poznatoj aktivistici ženskog pokreta Parvin Ardalan, ovogodišnjoj dobitnici nagrade “Olof Palme”, zabranjeno je da izađe iz zemlje i otputuje u Švedsku na uručenje nagrade. Ona je jedna od inicijatorica akcije prikupljanja milijun potpisa protiv diskriminacije žena u Iranu. Kampanja je pokrenuta u kolovozu 2006. godine kada se više različitih organizacija za zaštitu prava žena dogovorilo da prikupljanjem potpisa prosvjeduju protiv neravnopravnosti žena u iranskom društvu. Njih se često tretira kao građane drugog reda: bez obzira je li riječ o vjenčanju ili rastavi braka, o nasljeđivanju ili pravu na skrb za djecu nakon rastave žene nemaju ista prava kao muškarci. Čak i pred sudom izjava muškarca ima dvostruko veću težinu nego izjava žene. Cilj kampanje, koju je podržala i islamska organizacija za prava žena, bio je da se prikupljanjem milijun potpisa pokrene postupak ukidanja diskriminacijskih zakona. Vlasti su njihove zahtjeve, međutim, dugo vremena najprije ignorirale, a otkako je Ahmadinedžad došao na funkciju predsjednika, dolazi i do otvorene represije protiv predstavnika nezavisnih medija i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Pod udarom su se našle i aktivistice ženskih organizacija, poput dviju aktivistica iz Teherana: “Moja prijateljica i ja skupljamo potpise u teheranskoj podzemnoj željeznici, i to u vagonima rezerviranima samo za žene. Ali u posljednje vrijeme neke od naših aktivistica su uhićene. Čak i tradicionalno orijentirane žene podržavaju našu kampanju jer se ona zalaže za prava žena na sasvim različitim područjima, što znači da se tiču problema s kojima se susreće svaka žena”. Međutim, izgledi da se ova kampanja uspješno privede kraju u međuvremenu su splasnuli. Prema navodima organizatorica, do kraja veljače na saslušanje su privedene 43 aktivistkinje.

Uhićene su dok su na javnim mjestima, u tramvajima, autobusima i parkovima, prikupljale potpise. Uobičajen prigovor: aktivistice ugrožavaju nacionalnu sigurnost i provode protudržavnu propagandu. Sudionice kampanje optužbe u cijelosti odbacuju, naglašavaju da je riječ o izrazu socijalnog angažmana i slobode te da se sve odvija strogo u zakonskim i ustavnim okvirima. Ali nade je sve manje. Za razliku od islamski orijentiranog ženskog pokreta, predstavnice sekularnih organizacija sve manje vjeruju u mogućnost da se u okvirima autoritarnog, islamističkog sustava položaj žena reformama doista promijeni nabolje. Roxana Zadeh, koja je u međuvremenu emigrirala u Njemačku, vrlo je razočarana: “U Iranu je na sveučilištima 60 posto studentica. Ali obrazovane žene čine samo tri posto zaposlenih. Ostale žene nakon diplome ostaju kod kuće, kao domaćice. To je složen problem, na koji je ukazivala i Shjirin Ebadi, dobitnica Nobelove nagrade. Ona je također rekla da unazad dvije godine i žene mogu biti sutkinje, ali samo na sudovima koji se bave porodičnim pravom, i to samo u funkciji do-sutkinje, a ne kao sutkinje. Bez muškarca one taj posao ne smiju obavljati.” Neke je uspjehe, makar skromne, ženski pokret u Iranu ipak postigao, prije svega kada je riječ o problematici rastave braka, o rodiljskom pravu te o radnom pravu. U cijelosti je, međutim, malo promjena: u javnosti se i dalje inzistira na rigidnom razdvajanju spolova bez obzira je li riječ o javnom gradskom prijevozu, o predavanjima na sveučilištu, o koncertima ili sportskim priredbama. S obzirom na društveno uređenje koje se i dalje zasniva na islamističkoj doktrini “velayat-e faqih” čini se malo vjerojatnim da bi se u skoroj budućnosti u zakonskom ili ustavnom položaju žena nešto moglo promijeniti nabolje. Ženski pokret je oslabljen: glavni je zadatak ponovno okupiti i iznova organizirati redove nakon udaraca režima.
(Deutsche Welle)