Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

I u dobru i u recesiji

Autor: Ivan Delaš
26. ožujak 2009. u 22:00
Podijeli članak —

U ekonomskom sustavu likvidnost je trenutno tobože uhvatljiva koliko i buket mladenke djeverušama

Za manje od mjesec dana imat ću 29,5 godina. Kad sam se toga jutros sjetio, očiju uprtih u statističku tablicu Državnog zavoda za statistiku, prema kojoj je tih 0,5 godina na navršenih dvadeset i devet ravno prosjeku kada, eto, moj vršnjak kaže DA na oltaru, sve mi je postalo jasno. Sve kave, sve večere uz vino, izlasci uz koktel, kada su me i posljednji izdanci moje generacije s kraja sedamdesetih unaprijed obavijestili o D – danu svojih budućih nevjesta i prijelomnom trenutku svoje transformacije iz odraslog djeteta u odgovornog supružnika. Sve. Povezano s brojem vjenčanja na koje sam pozvan, na kojima sam bio ujesen prošle godine ili o kojima sam slušao priče, vjenčanja su IN, a ja sam definitivno u “zoni”. Ali što s recesijom? Pa gdje se baš sada svi “uzimaju zaozbiljno”, a u ekonomskom sustavu je, tobože, likvidnost uhvatljiva koliko i buket mladenke djeverušama ili kratka kao podvezica za sretnika koji ju je uhvatio. Bez da razmišlja da se približio iznosu od 29,5 godina. Kod Hrvata nema te brige. Općenito. Kod mojih prijatelja – sto posto. Svi su u stabilnijim vezama čak i od tečaja dragog nam Rohatinskog. I umjesto da razmišljaju o deprecijaciji, predani su revaluaciji onog što ih je dovelo ili će ih dovesti do trenutka kad ću i ja ponovo posegnuti za odijelom s maturalca. U nekim slučajevima, u tom pretijesnom odijelu gledat će me malo više od šačice uzvanika, a ponegdje će se i treći rođaci na prijateljevom vjenčanju zapitati: “Tko mu je ovaj što ga sve žulja, a kupio mu je isti toster kao i mi?”

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Baš to je ono pravo
Isto tako, ponekad kuma neće izbjeći oštrom oku unajmljenog fotografa u trenutku kada pokaže kumu jedan od konfeta. Dok joj crte lica pjevaju rečenicu: “I ja bi nešto, ovako, originalno”. I stvarno TAJ konfet bijaše originalan. Mlada je uzela stvar u svoje ruke te je, uz kreativnost i temeljno dizajnersko obrazovanje postavila i kumu i meni i ostalim pretendentima na skoru ženidbu, u očima naših i slobodnih djevojaka, novi standard. Na jednom je vjenčanju mlada prodefilirala u vjenčanici tako da fotografima i kamermanima nije trebalo podešavanje rasvjete kako bi bila ovjekovječena na takav način da i njeni unuci na predavanju iz vizualnih umjetnosti dobijaju visoke ocjene, lažno potpisujući fotografiju na setu. U posljednje vrijeme su svi na svadbama dobro i raznoliko odjeveni. I elegantni. Više – manje. Ali ne zbog izgladnjavanja uoči pira, ne ni zbog polupraznih novčanika, nego upravo zbog snalaženja. Uzvanici, uprkos futurističkim projekcijama današnjih dizajnera vade iz ormara retro odjeću i obuću, žene vade bakine broševe iz ormara, muškarci sve više posežu za nekonvencionalnim izgledom bonvivana.

Za manje od mjesec dana imat ću 29,5 godina. Kad sam se toga jutros sjetio, očiju uprtih u statističku tablicu Državnog zavoda za statistiku, prema kojoj je tih 0,5 godina na navršenih dvadeset i devet ravno prosjeku kada, eto, moj vršnjak kaže DA na oltaru, sve mi je postalo jasno. Sve kave, sve večere uz vino, izlasci uz koktel, kada su me i posljednji izdanci moje generacije s kraja sedamdesetih unaprijed obavijestili o D – danu svojih budućih nevjesta i prijelomnom trenutku svoje transformacije iz odraslog djeteta u odgovornog supružnika. Sve. Povezano s brojem vjenčanja na koje sam pozvan, na kojima sam bio ujesen prošle godine ili o kojima sam slušao priče, vjenčanja su IN, a ja sam definitivno u “zoni”. Ali što s recesijom? Pa gdje se baš sada svi “uzimaju zaozbiljno”, a u ekonomskom sustavu je, tobože, likvidnost uhvatljiva koliko i buket mladenke djeverušama ili kratka kao podvezica za sretnika koji ju je uhvatio. Bez da razmišlja da se približio iznosu od 29,5 godina. Kod Hrvata nema te brige. Općenito. Kod mojih prijatelja – sto posto. Svi su u stabilnijim vezama čak i od tečaja dragog nam Rohatinskog. I umjesto da razmišljaju o deprecijaciji, predani su revaluaciji onog što ih je dovelo ili će ih dovesti do trenutka kad ću i ja ponovo posegnuti za odijelom s maturalca. U nekim slučajevima, u tom pretijesnom odijelu gledat će me malo više od šačice uzvanika, a ponegdje će se i treći rođaci na prijateljevom vjenčanju zapitati: “Tko mu je ovaj što ga sve žulja, a kupio mu je isti toster kao i mi?”

Baš to je ono pravo
Isto tako, ponekad kuma neće izbjeći oštrom oku unajmljenog fotografa u trenutku kada pokaže kumu jedan od konfeta. Dok joj crte lica pjevaju rečenicu: “I ja bi nešto, ovako, originalno”. I stvarno TAJ konfet bijaše originalan. Mlada je uzela stvar u svoje ruke te je, uz kreativnost i temeljno dizajnersko obrazovanje postavila i kumu i meni i ostalim pretendentima na skoru ženidbu, u očima naših i slobodnih djevojaka, novi standard. Na jednom je vjenčanju mlada prodefilirala u vjenčanici tako da fotografima i kamermanima nije trebalo podešavanje rasvjete kako bi bila ovjekovječena na takav način da i njeni unuci na predavanju iz vizualnih umjetnosti dobijaju visoke ocjene, lažno potpisujući fotografiju na setu. U posljednje vrijeme su svi na svadbama dobro i raznoliko odjeveni. I elegantni. Više – manje. Ali ne zbog izgladnjavanja uoči pira, ne ni zbog polupraznih novčanika, nego upravo zbog snalaženja. Uzvanici, uprkos futurističkim projekcijama današnjih dizajnera vade iz ormara retro odjeću i obuću, žene vade bakine broševe iz ormara, muškarci sve više posežu za nekonvencionalnim izgledom bonvivana.

Diktatura djevojaka
Ljudi se snalaze. U skladu sa mogućnostima posežu i izvlače najbolje od sebe da bi dostojanstveno i prikladno sudjelovali veselju mladenaca, čak ako i ovi u subotno poslijepodne glavnim prometnicama grada navijeste nepoznatim sugrađanima, automobilskim trubama, svoje veselje. U Hrvatskoj su, nasreću, još uvijek svi spremni pomoći mladima u uspostavljanju njihovog budućeg života. Šira obitelj se nije još uvijek do kraja raspala na atome, mladenci nisu suočeni sa recesijskim vjetrom u potpunoj osami. S drugog kontinenta Amerikanci, pak upozoravaju buduće mladence da naručuju manje slastica, provjere dug na kreditnim karticama, potpišu bračne predugovore, itd. Osjećaji ne ulaze u kalkulacije brojnih savjetodavaca koji od posebnog trenutka računaju isključivo bruto i neto bilance. U Japanu je uvedena diktatura djevojaka koje po svaku cijenu žele postati mladenkama i upecati tipa, bez obzira na izgled, kulturu, preferencije i hobije. Udaja im predstavlja jedini način da oplode svoj stanjeni novčanik. U nas, ljudi i dalje promatraju svoj budući brak kroz potvrdu ljubavi. Nije sve idila, ali sretni su. Kako bilo, za mladenku su frizura i šminka 800 kuna, restoran u prosjeku 50 eura po osobi, vjenčanica u najam 4000 kuna, štiklice 1000 kuna, prstenje 1500 eura, slastice 3500 kuna, muško odijelo 3000 kuna, a ovjekovječavanje događaja oko 5500 kuna. Nije malo sve skupa, ali nije ni kriza vječna, za razliku od dijamantnog prstena.

Autor: Ivan Delaš
26. ožujak 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close