Veselite li se više ponedjeljku ujutro u kojem vas čekaju novi i uzbudljivi izazovi na poslu, ili jedva čekate petak poslijepodne, odnosno službeni početak vikenda da se bar na par dana maknete iz ureda? Jeste li “hvala bogu što je petak” tip i već u srijedu nekako vam je lakše preživjeti do vikenda? Ako je odgovor potvrdan, spadate u onu grupu ljudi koji u svom poslu propuštaju nešto vrlo važno – strast. Strast prema poslu koji radite mnogo je jači osjećaj nego kad samo volimo posao koji radimo. Kad je u pitanju strast, jedva čekamo otići na posao, vrijeme na poslu nam proleti da ne primijetimo i ostajemo prekovremeno ne zato što smo zatrpani poslom već stoga što smo zaboravili vrijeme od silnog guštanja koje nam pruža projekt na kojem upravo radimo. Kad u njemu istinski uživamo, svoj posao obavljamo mnogo bolje, a što strasnije u njega vjerujemo, to smo predaniji u nastojanju da ostvarimo određeni projekt, i nad time bi se trebao zamisliti svaki poslodavac koji sanja o većoj učinkovitosti i boljoj zaradi svoje tvrtke. Mnogo je onih koji posao smatraju samo sporednom stvari koja im osigurava egzistenciju. Na tržištu rada poput hrvatskog, u kojem dobar dio radnika “mora biti sretan” da uopće radi takva su očekivanja sasvim logična. No logika koju je na žalost preuzeo i velik dio poslodavaca vrlo je opasna i dugoročno gledano može ozbiljno ugroziti egzistenciju čitavih tvrtki. Iskoristivši paradigmu “moraš biti sretan da radiš”, poslodavci su preuzeli i odgovornost nad posljedicama kao što su smanjena učinkovitost i definitivno lošiji prihod. Radnici, s druge strane, vrlo često istim riječima opravdavaju vlastitu pasivnost na svom poslu, tako da već u četvrtak smanje brzinu, a petak im je već poput vikenda i samo gledaju da zbrišu što prije. Također, i oni koji bi si to zbog stupnja obrazovanja i mladosti mogli priuštiti pasivni su u nastojanju da eventualno pronađu radno mjesto koje će im “probuditi strasti”. Činjenica je, međutim, da na poslu provodimo bar četrdeset sati tjedno. Ne odbacujemo li opravdavanjem da je “to samo posao” četrdeset sati svog života tjedno? Zar umjesto toga ne bi bilo bolje uživati u tih četrdeset sati? Uživanje u poslu komotno se može usporediti s uživanjem u bilo kojem hobiju koji nas zabavlja, s nabacivanjem na koš ili šopingom s prijateljicama. Psiholozi tvrde da uživanje može biti jednako, ako se poklopi dobra organizacijska struktura tvrtke u kojoj radimo i dobro iskorišten osobni potencijal. Poslovni psiholog Boris Blažinić, ravnatelj Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala, tvrdi da je strast prema poslu veoma važna za profitabilnost tvrtke, no nepravedno je zanemarena i svaka ozbiljna tvrtka trebala bi razmotriti kako razjariti strasti među svojim zaposlenicima. No Blažinić upozorava da proces nije nimalo jednostavan i da treba uložiti mnogo truda (i novca) da bi se vidjeli rezultati.

“Strast i entuzijazam u poslovanju važni su jer potiču motivaciju zaposlenika te time podižu učinak, pa tako i profit. Ulaganje u bilo kakvu edukaciju i treninge zaposlenika bačen je novac ako nemate sustav koji raspiruje entuzijazam”, tvrdi Blažinić. Ukratko, entuzijasti se stvaraju i preživljavaju samo u poticajnim organizacijskim strukturama u kojoj je važna motivacija svakog pojedinca, u kojoj vrijednosti nisu deklarativne i nametnute, te u kojoj radnici poznaju viziju firme i osjećaju se dijelom te vizije. “Možemo to pojasniti plovidbom brodom. Želite putovati i ukrcali ste se u brod, no ne znate kamo on plovi, hoće li vas dovesti na Kornate ili na otvoreno more. Pitaje kapetana, on vam kaže: ”Pa, željeli ste putovati, i sad putujete“. No s tim nikako niste zadovoljni, počinjete osjećati tjeskobu i nesigurnost koji se nakon nekog vremena pretvaraju u pasivnost i mirenje sa situacijom. Isto se tako osjećaju radnici koji ne razumiju i nemaju viziju o ciljevima svoje tvrtke, ali i o cilju vlastitog posla. Baš u Brazil ili baš u Norvešku putujete stoga što imate viziju tih mjesta i želite biti dio njih”, pojašnjava Blažinić. Stvarima svakako treba pristupati sustavno, od vrha nadolje. Blažinić pojašnjava da treba početi od vizije koju potom treba znati spuštati do svih razina, do posljednjeg zaposlenika tvrtke. Svi trebaju znato zašto rade ono što rade, s kojim ciljem, i koje su mu kompetencije. Potom treba znati postaviti kulturu u kojoj je jasno naznačeno što je poželjno, a što nepoželjno ponašanje. Sustav nagrađivanja također je vrlo važan, jer naposljetku radimo za plaću, no pritom je jednako važno nagrađivanje pojedinaca i kolektivno nagrađivanje. Ono što najviše treba izbjegavati su nepravde, jer je dokazano da je nepravda mnogo jači izvor nezadovoljstva nego visina plaće – nije važno što je moja plaća niska, već ima li kolega koji radi isto ili manje od mene veću plaću. Trebamo li dati otkaz zato što ne osjećamo strast prema onom što radimo? Blažinić kaže da bi bilo idealno kad bismo s rođenjem dobili i upute za korištenje. “U njima bi jasno stajalo kojim talentima raspolažemo i kako ćemo na najbolji način iskoristiti svoj potencijal. Bilo bi idealno izabrati školu koja će to iz nas izvući i definirati ono što nas motivira, odnosno što će kod nas izazvati strast. Potom bi samo trebalo ponuditi svoj intelektualni kapital tvrtki koja će to moći najbolje iskoristiti, i strast je zajamčena”, zaključuje Blažinić.

Ako vam je posao postao strastveno loš?

Iako je organizacija kompanije najvažnija za motivaciju zaposlenika, ponekad je odgovornost za situaciju u kojoj mu je posao koji je prije volio postao noćna mora samo na radniku. Jedan od savjeta da se održi strast u poslu jest biti u tijeku o stvarima koje se dešavaju u struci. Treba čitati, zanimati se, pitati, istraživati – nove informacije potiču na nove ideje, a mozak dobiva novi poticaj. S vremena na vrijeme bilo bi se dobro okušati u inovativnosti, novim projektima, a stare probleme koji se rješavaju rutinski pokušati otkloniti na nov način – novim metodama i uz pomoć novih ljudi. Najradikalniji savjet onima koji misle da su svoj posao počeli mrziti je produženi godišnji odmor. Premorenost zna ubiti motivaciju i onima koji si to mogu priuštiti mjesec dana odmora mogao bi biti rješenje za povratak starog entuzijazma. Da takav pristup pali potvrđuju primjeri žena koje su se nakon povratka s porodiljnog dopusta vratile pune novih ideja.

Pokažite svoju strast prema poslu

Nije stvar samo u tome da se osjećate puni entuzijazma, već se tako trebate i ponašati. Upotrijebite svoju strast u razvijenju projekata, pronalaženju rješenja problema, snalaženju u međuljudske sukobe. Ako ćete se ponašati strastveno, više nećete pasivno sjediti na još jednom dosadnom sastanku, već ćete se uključiti u raspravu, a vaša energija može podići i druge sudionike sastanka. Ako do toga i ne dođe, dobro ćete se osjećati samo zato što ste napravili nešto s ciljem da provedete ono u što tako strasno vjerujete. Strastveni ljudi su učinkovitiji. Oni ne troše vrijeme brinući što još trebaju učiniti, ne smišljaju načine da se izvuku iz zadataka i ne troše svoje vrijeme maštajući o godišnjem odmoru koji će ih spasiti od posla. Budući da toliko mare za svoj posao, zadovoljavaju se samo time da daju najbolje od sebe. Oni ne prolaze sve faze posla tek toliko da ih prođu, već s,vu svoju energiju daju da bi se zadatak dobroobavio.