Izmišlja li farmaceutska industrija bolesti ili pojedine bolesti ljudi s nižim senzibilitetom nisu sposobni prepoznati? Ta polemika traje otkad su farmaceutske kuće toliko ojačale da, prema nekim zapažanjima, imaju u šaci medije i institucije nadležne za odobravanje i kontrolu lijekova.

Skeptični liječnici u više su navrata istupili s tvrdnjama da su farmaceuti medijskom propagandom uvjerili javnost u postojanje bolesti koje ili ne postoje ili nisu prave bolesti kako bi stvorile tržište za lijekove. Prema mišljenju skeptika, izmišljene ili preuveličane bolesti su sindrom nemirnih nogu (“rijedak poremećaj, čija je rasprostranjenost napuhana”), socijalna fobija (“obična stidljivost koju ne treba liječiti”), ženska seksualna disfunkcija (“nepostojeća bolest”) i menopauza (“normalno stanje, za koje nije potrebna terapija”). Ostale navodno fiktivne bolesti uključuju hiperaktivni mjehur, refluksni ezofagitis, fibromijalgiju, erektilnu disfunkciju, predmenstrualni sindrom, nedostatak pažnje s hiperaktivnošću, panični poremećaj, bipolarni poremećaj, pa čak i kliničku depresiju.

Tvrdnje skeptika promašene
Argument skeptika je da su se spomenute tegobe rijetke ili banalne, a da su farmaceutske tvrtke marketingom uvjerile građane u rasprostranjenost i ozbiljnost tih smetnji. Kad se uz pomoć propagande informacija o tobožnjoj bolesti raširi i ukorijeni, građani sami počinju tražiti lijek. Vodeći svjetski skeptici, australski novinar Ray Moynihan i profesor David Henry sa Sveučilišta u Newcastleu, u knjizi ‘’Prodavanje bolesti’’ postupke kojim farmaceutska industrija mijenja javnu percepciju o nekoj tegobi nazvali su “huškanjem na bolest (…) kojim se pomiču granice bolesti i povećava tržište za one koji prodaju i pružaju tretmane”. Ovaj dvojac smatra da “mnoge kampanje za osvješćivanje javnosti, koje financira farmaceutska industrija, usmjerene su na prodaju lijekova, a ne na informiranje ili obrazovanje o prevenciji bolesti ili održavanju zdravlja”. Jesu li skeptici u pravu? Ili su u zabludi jer ne uočavaju tegobe koje muče mnoge ljude, samo nisu vidljive prostim okom? U vezi s bolesti koje su skeptici proglasili izmišljenima ili preuveličanima optužbe na račun farmaceutske industrije uglavnom su promašene.

Ne vidim pa ne vjerujem
Kampanje informiranja i osvješćivanja javnosti usmjerene su na bolesti središnjega živčanog sustava koje okolini nisu vidljive iako ih pacijent jako dobro osjeća ali ih se stide i ne žele ih povjeriti ni liječnicima, a kamoli okolini. Tako je krajem devedesetih Pharmacia preimenovala inkontinenciju u hiperaktivni mjehur jer riječ inkontinencija sugerira osobnu slabost i nemoć, dok izraz hiperaktivni mjehur odgovornost prebacuje na sam organ. Jedna od bolesti koje sumnjičavci smatraju fiktivnima je fibromijalgija, čiji su simptomi kronični i rašireni bolovi nepoznatog porijekla. Kad ne uspijevaju naći uzrok bola na bolnome mjestu, liječnici nižeg senzibiliteta i slabije stručnosti okrivljuju pacijenta za izmišljanje ili umišljanje. No osjet bola katkad je uzrokovan poremećajem u moždanom centru za regulaciju boli i u takvom je slučaju jednako stvarna kao da je baš na tome mjestu ukliješten živac, no ublažiti ju je moguće samo izravnim djelovanjem na mozak. Skeptičnim je liječnicima sumnjiva i socijalna anksioznost, bolest koja izaziva tjeskobu i strah pri susretu s neznancima ili s većim brojem ljudi. Dvije godine prije nego što je lijek GlaxoSmithKlinea paroksetin odobren za liječenje socijalne anksioznosti u SAD-u, istraživači su u tisku našli taj izraz samo na 50 mjesta.

Uoči pribavljanja odobrenja 1999. broj referencija narastao je na milijardu. Za sjajnu je marketinšku kampanju agencija Cohn and Wolfe dobila godišnju nagradu, a paroksetin se do 2002. popeo na sedmo mjesto najisplativijih lijekova u SAD-u (u međuvremenu je registriran i u Hrvatskoj). Kad je američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila paroksetin, proizvođač i FDA našli su se na udaru zbog navodnog nametanja lijeka za “običnu stidljivost”. Međutim, socijalna anksioznost nije obična, nego patološka stidljivost koja onemogućuje normalan život. I antidepresivi su, kao i sama depresija, meta skeptika, koji ovu bolest doživljava kao razmaženost ljudi koji ne žele trpjeti “malo bolnih emocija”. Upravo suprotno, depresija je s ozbiljnim patnjama koje izaziva jedan od vodećih uzroka smrtnosti samoubojstvima, a precizno odabran za konkretnog pacijenta može dramatično poboljšati psihičko stanje. Kritičarima se suprotstavio Richard Ley iz Britanskog udruženja farmaceutske industrije. “Nije ispravno tvrditi da farmaceutska industrija izmišlja bolesti niti da sili liječnike na propisivanje određene terapije pacijentima. Mi ih ne možemo natjerati.”S takvim se stavom slaže i zagrebački psihijatar Branko Potočnik. “Ne stoje optužbe da farmaceutska industrija lažno uvjerava pacijente da su bolesni. Što se tiče psihofarmaka, indikacije za koje su oni propisani uistinu postoje pa su ti lijekovi opravdani i dobrodošli kao terapijska opcija.”

Afrodizijak za žene

Je li snižen libido obmana?
Moynihan i Henry okomili su se na farmaceutske tvrtke i s njima povezane liječnike koji javnost uvjeravaju da dvije petine spolno zrelih žena pati od seksualne disfunkcije, najčešće od niskog libida. Kritičari tvrde da ne postoji kriterij prema kojemu bi se mogao odrediti normalan ženski libido te da je poremećaj snižene spolne želje samo konstrukcija zlih farmaceuta, koji bi milijunima žena željeli prodati nepotrebni afrodizijak. Međutim, i mnoge žene iz sredina poput Hrvatske, koje nisu zahvaćene propagandom zapadnih farmaceuta, u anketama izjavljuju da imaju nižu spolnu želju nego što bi htjele.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret