Hrvatska ‘vinska karta’ ponosno broji više od 1200 vrsta raznovrsnih etiketa na buteljama vrhunske kapljice. Nažalost, još uvijek nedovoljno prepoznatljive izvan državnih granica i slabo cijenjene. Ali ne zbog lošije kakvoće u odnosu na europsko-svjetsku konkurenciju nego neučinkovite promocije za koju krivnju dijelom snosi i podatak o proizvodnji, nedostatnoj i za domaće vinoljupce. Oko 400 registriranih proizvođača godišnje u promet stavi više od 600.000 hektolitara vinske kapljice. Hrvatska se može pohvaliti sa stotinjak autohtonih vrsta grožđa, a time i vina među kojima dominiraju: babić, bogdanuša, debit, dingač, merlot, plavac, pošip, prošek…

Zemljopisno bogatstvo
Osim toga, diči se i sa činjenicom šarolikog zemljopisnog bogatstva u kojemu se nalazi svih pet mogućih vinogradarskih zona koje se određuju prema temperaturi i broju sunčanih sati tako da nacionalna vinska karta doista obiluje mnoštvom za nepce izvrsnih okusa. Glavna je podjela na kontinentalne (Moslavina, Plješivica, Podunavlje, Pokuplje, Prigorje-Bilogora, Slavonija i Zagorje-Međimurje) i primorske (Dalmatinska Zagora, Hrvatsko Primorje, Istra, Sjeverna Dalmacija te Srednja i Južna Dalmacija) vinogradarske predjele. Koliko točno hektara pod vinogradima imamo nepoznato je. Spominju se površine od 14.000 do 50.000 ha. Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo prionuo je izradi prvog katastra od proglašenja državne neovisnosti. Dosadašnji izlazak na teren pokazao je da Vukovarsko-srijemska županija ima 1055 ha vinograda, Varaždinska 2067 ha, Krapinsko-zagorska 2229 ha, Istarska 4278 te Primorsko-goranska samo 148 hektara pod vinogradima. Zagrebačka županija, gdje hektare tek treba izbrojati, otišla je korak ispred ostalih usvojivši prije dvije godine plan regionalizacije. Snimili su gdje vinogradi mogu dobro, odnosno još bolje uspijevati. Nakon Dubrovačko-neretvanske Zagrebačka je županija najbrojnija po vinarima. Ima ih 86, proizvode 227 vina s oznakom kontroliranog podrijetla od čega je čak 213 kvalitetnih, 10 vrhunskih i samo tri su u kategoriji stolnih vina. Po aktualnim zakonima vino je poljoprivredni prehrambeni proizvod. Unatoč takvom definiranju (ne)promišljenom odlukom podčinjeno je obvezi o 0,0 promila alkohola za aktivne sudionike u prometu. Mnogobrojni prosvjedi (i vinara i ljubitelja vinske kapljice) za brisanje tog, ne samo za turizam pogubnog uvjeta, još su uvijek gurnuti na margine pogleda vladajuće političke pozicije. Vina se, kažu znalci, u užem smislu po svojoj naravi razlikuju kao: mirna, pjenušava, biser i gazirana vina. Prema boji razlikuju se bijela, ružičasta (rose, opolo) i crna (crvena) vina. Po sadržaju neprovrelog šećera dijele se na: suha, polusuha, poluslatka i slatka, a svi pripadaju grupaciji tzv. mirnih vina dok pjenušava, biser i gazirana vina mogu biti: vrlo suha, suha, polusuha, poluslatka i slatka. Ovisno o kakvoći prerađenog grožđa mogu biti stolna bez oznake zemljopisnog podrijetla ili, s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. Kvalitetna vina obvezno prati kontrolirano zemljopisno podrijetlo dok vrhunska stižu s kontroliranih i ograničenih vinorodnih područja. Vrhunska vina daju i kontrolirana specifična vinorodna područja, a toj grupaciji pripadaju i predikatna vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom.

Kvalitetna i vrhunska vina čuvana u režimu podrumskih uvjeta pet ili više godina, od toga najmanje tri godine u boci, mogu ponijeti znak ‘arhivsko vino’. Idealna temperatura za čuvanje crvenih i crnih vina je 18-20 Celzija, za bijela 10-12 dok pjenušci traže rashlađenost na samo 5-6 stupnjeva Celzija. Ledena pak vina nastaju berbom i prešanjem zamrznutih bobica, uz uvjet da se u prethodnih nekoliko dana temperatura kretala do -7 stupnjeva Celzija. Berba se odvija isključivo ručno u ranu zoru, prije nego sunce rastopi led s bobica grožđa. Ne mogu se dobiti svake sezone nego tek jednom u tri-četiri godine, a ledena vina koja su po kakvoći posebno iznimna moguće je dobiti svakih pet do deset godina, i to u vrlo ograničenim količinama.

Kvalitetom u izvoz
Uz domaću proizvodnju tijekom 2006. iz uvoza je stiglo 149.000 hektolitara vina. Količinski su dominirala kvalitetna (71 posto) vina, na stolna je odlazilo 17 posto uvoza, a vrhunska samo jedan posto. Istodobno hrvatski su vinari izvezli 36.000 hektolitara vina. I tu su prednjačila kvalitetna (60 posto) vina, stolna su sudjelovala sa sedam posto, a od ukupnog izvoza na vina vrhunske kakvoće odnosilo se 11 posto lani prodanih vina u inozemstvu. Mnogi vinari pokušavaju prodrijeti na inozemne destinacije, uglavnom se radi o manjim količinama. Prva velika iznimka je Kutjevo Envera Moralića, od kuda su u lipnju 2006. put Kine otpremljene prve količine od ugovorenih milijun litara graševine. Cijena po jednoj butelji, koju su Kinezi plaćali, kretala se između 25-30 dolara. Prava sitnica u odnosu na butelju iz Kutjevu susjednih vinograda, onih u vlasništvu Vlade Krauthakera. Premda se navodno, za butelju njegova vina u moskovskom steak houseu Gurlly’s plaća 120 eura glavnina tog iznosa ne pripada vrsnom vinogradaru Krauthakeru nego vlasniku restorana, Hrvatu Dubravku Staniću.

Atraktivne vinske aukcije

U siječnju 2006. aukcijska kuća Acker, Merall & Condit od ponuđenih 1.834 butelje, iz privatnog podruma anonimnog vlasnika iz Kalifornije, prodala je 1.753 za 10,64 milijuna USD. Pojedine butelje postigle su cijenu veću od 100.000 dolara. Prema podacima časopisa Forbes najveću (do sada poznatu) cijenu postigla je butelja kalifornijskog vina Sreaming Eagle Cab iz 1992. na jednoj dobrotvornoj aukciji održanoj 2000. godine za 500.000 USD. No, prodaja u dobrotvorne svrhe u vinarskim krugovima ne računa se rekordom jer cijenu nije dizala kakvoća vina nego humani čin. Najskuplje vino u povijesti aukcija navodno je Chateau Margaux iz 1787. za koje je njujorški trgovac vinima, izvjesni William Sokolin istaknuo cijenu od 519.750 dolara. Dok je pokazivao bocu pala je i razbila se, pa se vino staro 202 godine razlilo. Utjeha trgovcu bila je polica osiguranja na 225.000 dolara.

Wellness i vinsko liječenje

Vino nije ‘lijek’ samo za dušu nego i za tijelo, odnosno kožu. Njega grožđem bila je navodno vrlo popularna među plemkinjama na dvoru francuskog kralja Luja XIV. Masirali su kožu sokom od grožđa da bi na licu izbrisali tragove umora te kožu učinili mekom, sjajnom i napetom. Prvi wellness centar koji je u ponudi imao i vinoterapiju, odnosno kozmetičke kure bazirane na grožđu i vinu, otvoren je u Francuskoj 1999. godine. Istraživanja su potvrdila da je grožđe bogato vitaminima i mineralima, posebno A, B, C i E skupine. Koštice i pokožica grožđa sadrže polifenole i antioksidanse koji su posebno učinkoviti u borbi protiv slobodnih radikala odgovornih za čak 80 posto starenja kože, smatra se da su 50 puta jači od vitamina E i 18 puta od vitamina C.

poslovna prednost

Više nije dovoljno biti jeftin: Tvrtke koje znaju pokazati što rade imaju prednost

Usavršavanje

Više od diplome: zašto se iskusni stručnjaci vraćaju na FER?