Teško je objasniti fenomen disca generaciji koja ga nije doživjela i koja odrasta u posve drukčijem ambijentu: danas se u klubovima gotovo i ne pleše, već se grli, urla na narodnjacima i domoljubnim rock koncertima ili se pak frankenštajnovski trza na Ultrama i sličnim partyjima. Dobrog starog plesa nema ni na privatnim proslavama, svadbama, koncertima; zamijenile su ga karaoke.
Ples je izopćen poput brojnih drugih pojava koje su u 80-ima bile u modi, sjetite se samo toplesa, flerta, čak i dobrog starog humora, neopterećenog političkom korektnošću. A gdje su tek nestale društvene vrijednosti kao što su estetika umjerenosti, sekularna javnost, kolektivna solidarnost, bonton… Okidač za ples, ta neodoljiva disco glazba koja se sada na velika vrata vraća na radijske postaje i u naše živote, bila je melodična, ali i suzdržano emotivna pa je ta kombinacija bila idealna za nesputani ples.
Zato su diskoteke i bile mjesta istinske zabave, jedno od posljednjih utočišta za drukčije, gdje se razlike nisu gledale poprijeko, nego sa simpatijama. Ipak, i rođenje i smrt disco glazbe, ali i disca kao kulture u drugoj polovici prošlog stoljeća imali su posve drukčiju priču od drugih žanrova, što ću pokušati dočarati u ovom tekstu. Nije mi namjera napraviti stručnu analizu, nego ispričati priču o glazbenom fenomenu koji se poput valova uzdiže i spušta, kako na globalnoj razini, tako i u mojoj duši.
Buđenje nove kulture
Disco glazba nastala je krajem 1960-ih u New Yorku, u vremenu velikih društvenih i političkih promjena. U Americi se pojavila nova generacija koja se borila za građanska prava, promicanje ženskih prava i prava homoseksualaca. Zavladao je opći osjećaj otpora prema tradicionalnim normama. Glazba je postala oblik socijalnog i političkog izraza, ali i utočište od svakodnevnih stresova i ekonomskih nevolja. Baš u vrijeme buđenja nove kulture, govedina je poskupjela pa su restorani bili poluprazni: većina ih je pripremala ručkove, dok za večere nije bilo klijentele pa su već popodne zaključavali svoja vrata. No, kako su manjine – crnci, Latinosi, gejevi – nasušno trebali prostor za druženje i ples, restorani su im počeli iznajmljivati svoje prostore za plesne večeri. Te su zabave uskoro postale platforme na kojima su se dotad društveno marginalizirani mogle osjećati viđeno, cijenjeno i poštovano. U tim restoranskim prostorima nastao je disco, ali ne samo kao glazba; bila je to kultura koja je ljude spajala u potrazi za zajedništvom, prijateljstvom i slobodom. Da bi ovaj tekst o discu bila relevantan, moram ispričati kratke priče o troje ključnih protagonista koji su joj udarili korijene i razvili plod.
David Mancuso bio je ključna figura i ostvario je pravu revoluciju svojim jedinstvenim pristupom zabavama. Ovaj američki DJ 1970. godine pokrenuo je popularne zabave “samo uz pozivnicu” u New Yorku, koje su poslije postale poznate kao “The Loft”. Mancuso je stvorio privatnu oazu u kojoj je bilo dopušteno izražavanje svake vrste individualnosti, gdje su svi, bez obzira na boju kože, seksualnu orijentaciju ili društveni status, imali pravo biti nesputani i slobodni. Pjesme su pažljivo birane i puštane u cijelosti, čime je glazbeni doživljaj postao mnogo dublji. Mancuso nije želio stvoriti samo zabavu, nego ojačati zajednicu. Njegove zabave nisu bile usmjerene prema profitu, već prema stvaranju iskustava koja su nadilazila komercijalnu dimenziju noćnog života. “The Loft” je postao mjesto gdje je svaki posjetitelj mogao osjetiti autentičnost zvuka i plesa, a te su vrijednosti utjecale na cijeli disco pokret. Tamo je rođena nova forma slušanja glazbe: spoj plemenskog osjećaja zajedništva i individualne slobode. Za Mancusa, disco je bio i politički čin, instrument za stvaranje boljeg, uključivijeg društva.
Glazbene ikone
Sljedeći važan korak u razvoju diskoteka bila je tehnika “beatmatchinga” koju je usavršio DJ Francis Grasso. Njegov način miksanja omogućio je DJ-evima da stvaraju kontinuirani tok energije koji publiku drži na plesnom podiju bez prestanka. U njujorškom Sanctuary Clubu Grasso je srušio granice između različitih žanrova, stvarajući mješavinu rocka, soula i diska karakterističnu za svoje vrijeme. Francisa nije zanimalo što publika želi čuti, on im je nudio novi, egzotični niz pjesama koje nisu ni pomišljali tražiti. Ta inovacija značila je pravu evoluciju jer je omogućila da DJ postane arhitekt atmosfere. Grasso nije samo spajao glazbene žanrove, on je spajao ljude, stvarajući glazbeni prostor koji je omogućavao povezanost.
Sposobnost DJ-a da održi kontinuitet ritma stvorila je prostor u kojem su svi mogli nestati u glazbi, zaboraviti na svakodnevne brige i jednostavno uživati. Dok je DJ-irao u Sanctuaryju, njujorškom plesnom klubu poznatom kao prvoj potpuno nesputanoj gej diskoteci u Americi, Grasso je bio poznat po zaraznom ritmu svojih setova. U noćima kada je nastupao vratari bi prestajali brojiti ulaznice nakon što bi broj posjetitelja premašio tisuću, iako je klub imao kapacitet od svega 350 ljudi. Budući da je Sanctuary bio sigurno utočište za novoseksualno oslobođene gejeve i lezbijke, glazba DJ-a Francisa postala je kulisa za ples, euforiju, hedonizam i rekreativnu upotrebu droga.
Treći bitan čovjek u stvaranju disco ere je Earl Young, bubnjar benda The Trammps, koji se smatra “ocem disco ritma” zbog svog nevjerojatnog utjecaja na zvuk. Njegov specifični stil bubnjanja, temeljen na stalnom ritmu “četiri u taktu” (four-on-the-floor), postao je temelj zvuka koji prepoznajemo kao disco. Taj ritam stvorio je snažnu vibraciju koja je tjerala ljude na ples, bez obzira na to jesu li bili na plesnom podiju kluba ili uz radio u svojim domovima. Pjesma “Disco Inferno” postala je simbol nove energije, dok su njegovi bubnjevi postali ikona glazbenog identiteta 70-ih i 80-ih godina. Kako je disco nastao iz afroameričke i latinoameričke tradicije, i dalje su postojale rasne i društvene tenzije unutar glazbenog svijeta. Mnogi su se protivili stvaranju disco glazbe jer su smatrali da crnci i druge marginalizirane skupine preuzimaju kontrolu nad glazbenom industrijom. Naime, uspjeh crnih izvođača poput Donne Summer, The Trammpsa ili Nilea Rodgersa s bendom Chic doista je i označio uzdizanje afroameričke glazbe u mainstream, što je izazvalo pomiješane reakcije u širem društvu. No, glazba koju su stvarali postala je ključna u oblikovanju identiteta disco scene, spajajući energiju, ritam i socijalnu svijest pa je postala globalno sve prihvatljivija.
Tada se dogodio Fire Island. Smješten uz obalu New Yorka postao je ikoničko odredište za ljubitelje disco kulture. Ovaj otok, usko povezan s LGBTQ+ zajednicom, postao je epicentar društvenih i glazbenih promjena. Diskoteke na Fire Islandu bile su poznate po energičnim zabavama i slavljenju glazbenih trendova tog doba. Prostor poput The Pavilion Cluba bio je mjesto gdje su DJ-evi eksperimentirali s novim pjesmama, zvukovima i glazbenim stilovima, testirajući granice disca, housea i funka. Otok je postao utočište za one koji su u New Yorku bili marginalizirani ili potisnuti, a ovdje su svi mogli živjeti svoju istinu, bez straha od osuđivanja.
Sa svojom atmosferom slobode i uzbudljivog noćnog života, Fire Island postao je i utočište za umjetnike, dizajnere i glazbenike koji su se na tom prostoru mogli izraziti bez ograničenja. Kao simbol zajedništva Fire Island na neki način personificira sve ono što je disco pokret bio u svojoj srži: proslavu života, slobode, individualnosti i inkluzivnosti. Tijekom godina, Fire Island utvrdio je svoju poziciju kao kultni prostor. Ovdje je disco glazba postala otpor društvenim normama koje su pokušavale suzbiti sve što je bilo drukčije. Na tom prostoru ritmovi disca spojili su se sa zvukom valova i vjetra, stvarajući magičnu i besprijekornu sinergiju koja je obogatila i šire kulturno okruženje.
Početak disco scene obilježili su hitovi koji su se uklopili u estetski i emocionalni okvir novog glazbenog pokreta. Pjesme poput “Love’s Theme” Barryja Whitea i “Rock Your Baby” Georgea McCraea kombinirale su orkestralne aranžmane i plesne ritmove, stvarajući zvučnu podlogu savršenu za plesni podij. Prvi hitovi nisu samo označili početak disco žanra, već su unijeli i novu emocionalnu dubinu u glazbu. Tijekom 1970-ih disco je stvorio neke od najvažnijih glazbenih ikona. Gloria Gaynor, svojim hitom “Never Can Say Goodbye”, osvojila je top-ljestvice, dok su Chic s pjesmom “Le Freak” donijeli novi ritmički element koji je, uz prepoznatljive bas-linije, stvorio glazbeni potpis i postao sinonim za disco. Bee Gees s pjesmom “Stayin’ Alive” postali su simbol disco ere, a Donna Summer, sa svojim futurističkim zvukom u pjesmi “I Feel Love”, redefinirala je granice žanra. Svaka od tih pjesama nije bila samo hit, već dio kulturne ikonografije.
Imidž razuzdanosti
Zbog svoje univerzalne privlačnosti disco je brzo osvajao svijet, od klubova u Europi do plesnih podija u Južnoj Americi. Otvoren 1977. godine, njujorški Studio 54 postao je sinonim luksuza, glamura i ekscesa. Ovaj klub okupio je najpoznatije zvijezde i umjetnike tog vremena, uključujući Andyja Warhola, Grace Jones i Lizu Minnelli. Studio 54 bio je svetište i epicentar disco kulture, prostor gdje su se spajali umjetnost, moda, glazba i zabava. Svaki izlazak postao je performans, a zabave prave socijalne ekstravagancije, gdje je svatko mogao postati zvijezda. Studio 54 također je postao simbol komercijalne strane disca, jer je ovdje stvoren imidž razuzdanosti koji je poslije izazvao kritike prema disco kulturi. Komercijalizacija disco scene postala je evidentna kroz skandalizirane slike noćnog života, skupih ulaznica i prestižnih zabava za odabrane. Bez obzira na komercijalne i društvene izazove, Studio 54 ostao je najpoznatiji simbol zlatnog doba disca. Bilo je to mjesto gdje je čista energija plesa, oblačenja i zabave stvarala kulturološki značajnu atmosferu koja će trajati desetljećima.
Dok je Studio 54 postao simbol luksuza i glamura, njujorški Paradise Garage bio je klub za istinske ljubitelje glazbe, a njegova važnost u povijesti disca ne može se prenaglasiti. Larry Levan, legendarni DJ ovog kluba, postao je jedan od najvažnijih pionira elektroničke glazbe i formiranja house scene. Levan nije samo miksao ploče; stvarao je zvučne pejzaže koji su utjecali na mnoge kasnije glazbene pravce, od housea do techno glazbe. Paradise Garage bio je laboratorij za glazbene inovacije, mjesto gdje su DJ-evi i producenti testirali nove ideje. Levan je spajao elemente disca, funka, soula i elektroničkih eksperimenata, stvarajući preteču današnje moderne klupske scene. Klijentela je bila raznolika, no najvažnija stvar i ovdje bila je zajedništvo, mjesto u kojem su se svi osjećali slobodno, bez obzira na seksualnu orijentaciju, rasu ili društveni status.
U vrijeme dok su disco i klubovi kao što su Studio 54 i Paradise Garage uživali u svojoj zlatnoj eri, žanr je postupno počeo gubiti svoju originalnu autentičnost zbog komercijalizacije. Jedan od prvih znakova bio je uspjeh pjesme “Disco Duck” Ricka Deesa. Iako humoristična i zarazna, njezin ogroman komercijalni uspjeh označio je početak tretiranja disca više kao tržišnog proizvoda nego kulturnog pokreta. “Disco Duck” postao je simbol površnog i marketinški usmjerenog disca, što je dovelo do postupnog gubljenja društvene moći ovog žanra. Kulminacija tog procesa dogodila se 1979. godine tijekom događaja poznatog kao Disco Demolition Night u Chicagu.
Tijekom bejzbolske utakmice masa je masovno uništavala ploče disco glazbe, pretvarajući događaj u anti-disco protest. Disco je tada postao simbol dekadencije i suprotnosti tradicionalnim vrijednostima u očima dijela američke publike. Iako su mnogi kritičari smatrali taj čin izrazom nesporazuma i kulturne ignorancije, Disco Demolition Night označio je prekretnicu: disco je počeo gubiti utjecaj u mainstreamu. No, kraj disco ere krajem 1970-ih nije označio kraj plesne glazbe. Naprotiv, otvorio je prostor za njezinu transformaciju. U sjeni komercijalnog sloma nastao je novi, urbaniji, više elektronički i hrabriji zvuk, koji je obilježio prvo desetljeće nakon “disco backlasha”. Iza njega nisu stajali samo klubovi New Yorka i Chicaga nego i europske produkcijske kuće, queer scena te eklektične pop estetike britanskog synth-popa.
Post-disco
U samoj Americi, emergentna scena housea u Chicagu tijekom 1980-ih bila je odgovor na komercijalizaciju disca. DJ-i poput Frankieja Knucklesa, kojeg mnogi smatraju “kumom house glazbe”, počeli su miksati disco ritmove s novim elektroničkim zvukovima. House je preuzeo od disca fokus na plesnu glazbu, ali s naglaskom na elektroniku i sintetizirane zvukove koji su obogatili ritmičke strukture. Ovaj pravac zadržao je dušu disca: inkluzivnost, zajedništvo i slobodu. Još krajem 1970-ih Sylvester je s pjesmom “You Make Me Feel (Mighty Real)” nagovijestio budućnost: brži, sintetičniji i ritmički intenzivniji Hi-NRG zvuk. U 1980-ima se iz tog temelja razvija freestyle, stil koji kombinira latino utjecaje, electrofunk i melodramu urbanog popa. Shannon s “Let the Music Play” (1983.) postaje simbol tog novog razdoblja: tvrđi beat, sintetički bas i refren koji najavljuju cijeli niz budućih dance hitova. Ovo je trenutak kada disco prestaje biti orkestralan, a postaje potpuno elektronički. Bronski Beat u pjesmi “Why?” donosi pak društveno najprovokativniji moment post-disca. Umjesto hedonizma i eskapizma 1970-ih, 1980-e donose otvorenu političnost, osobito u queer klubovima, gdje se plesni podij pretvara u prostor identiteta i otpora. Jimmy Somerville visoko, ranjivo i prkosno pjeva o diskriminaciji, spajajući synth-pop hladnoću s emocionalnom urgentnošću. Post-disco postaje društvena poruka, ne samo ritam.
Europa sredinom 1980-ih proizvodi vlastitu varijantu post-disca, jednostavniju, sintetičkiju i izrazito melodijsku. Scotch i njihov “Disco Band” tipičan su predstavnik italo-disco estetike: zarazni refren, sintetička ritam-mašina i bezbrižan tehnološki optimizam. Ovo je glazba videokaseta, prvih kućnih sintesajzera i ranih eurovizijskih plesnih eksperimenata, a Europa postupno preuzima vodeću ulogu na klupskoj sceni. Osamdesete kroz pop zvukove zadržavaju snažnu plesnu komponentu. Sabrina s hitom “Boys” i Samantha Fox s “Touch Me (I Want Your Body)” bile su istaknute figure novog vala europskog disco popa. Pjesme poput “Tarzan Boy” Baltimore i “Big in Japan” Alphavillea stvorile su pak zvučne pejzaže koji nose disco ritmove i elektroničke elemente 1980-ih. “Domino Dancing” Pet Shop Boysa jedan je od primjera britanskog pristupa post-discu: sofisticiran, distanciran, ritmički očaravajući. Pjesma spaja synth-pop melankoliju i vrući latino groove, stvarajući plesnu glazbu koja nije samo hedonistička, već promišljena, ironična i emotivno kompleksna. Sličan pomak vidljiv je i kod New Ordera. Njihov “Blue Monday” redefinira klupski zvuk, a verzija “Blue Monday ‘88” uvodi house elemente koji preuzimaju klubove Chicaga, Detroita i Manchestera. Ovo je trenutak kada se elektronička glazba prestaje držati margine i ulazi u mainstream. “Ride on Time” Black Boxa (1989.) simbolizira kraj post-disco razdoblja i početak moderne dance kulture: eksplozivan vokalni sample, snažan ritam i europska produkcija postaju blueprint za 1990-e, eru superklubova, ravea i globalnog plesnog tržišta.
I rokeri su se naslonili na disco. “Another One Bites the Dust” (1980.) Queenov je najveći izlet u funk i post-disco groove. Bas-linija Johna Deacona, inspirirana Chicom, i minimalistička produkcija stvorili su njihov najplesniji hit. David Bowie pak u svom “new pop” izdanju, s pjesmom “Modern Love”, miješa soul, gospel i plesni pop ranih 1980-ih, jasno pripadajući post-disco generaciji. Početkom 21. stoljeća disco glazba doživljava renesansu. Daft Punk s hitom “Get Lucky” (2013.) ponovno donosi disco elemente u mainstream, dok Dua Lipa na albumu “Future Nostalgia” (2020.) revitalizira disco ritmove za novu generaciju slušatelja. Purple Disco Machine svojim hitovima također pridonosi ponovnom usponu diska. Disco je, unatoč svom trnovitom putu, i dalje živ. Ali samo disco kao glazbena kultura. Onaj važniji dio, klupska kultura, i dalje nije oživljen. Odnosno, želite li zaplesati uz “You Make Me Feel” ili “Le Freak”, morat ćete to učiniti u svojoj kući ili na nekom privatnom partyju gdje ćete sami puštati glazbu. Ali, ni to nije loše zasad, dok očekujemo bolja vremena za ples i diskoteke.
