Kao u vicu u kojem je muškarac dokazivao ženi da trula višnja nije boja, nego voće, tako je, na polufinale Mundijala usredotočen muškarac, u jednom trenutku posve izbačen iz takta, poručio ženi koja mu je pravila društvo da ako doista želi u tu boju oličiti zid, najbolje neka ode i kupi portugalski dres, pokaže ga majstoru i tako otkloni višednevnu muku oko izbora prave nijanse u finišu preuređenja dnevne sobe. Muška navijačka svita mora priznati da nije ni slutila koje li neslućene izvore iskustva otvara gledanje nogometa sa ženom kojoj je ta igra samo zabava, ni slučajno strast. Ipak, gledajući preksinoć u Allianz Areni omiljeni muški nogometni lik u posljednjim satima njegove igračke karijere, zdušno pritom navijajući da dobije priliku za grande finale, zaključila sam da će, kad se podvuče crta, bez “velikog” nogometa zapravo biti dosadno. Uza sve drugo (na što su kolege sportski novinari trošili plahte i plahte papira) svjetsko nogometno prvenstvo sjajan je dodatni izvor zabave za pasivne promatrač(ic)e. S gašenjem reflektora naprosto nestaje mogućnost izbora – odlučiti se za kolektivnu unešenost u tv-ekrane koja, čini mi se, ni u jednom drugom sportu ne nosi toliki naboj i ne izjednačava puk u euforiji navijanja ili za posvemašnju ignoranciju nezanimljivih utakmica (ekipa). I dok se muška populacija tješi kako ih od finalne utakmice do početka nove igračke sezone u jakim ligama i novih kvalifikacija dijeli samo ljeto, dotle neke žene (doista mi je teško procjenjivati njihov broj) na novu zabavu moraju čekati pune četiri godine.