Gladijatori su bili pretili vegetarijanci, daleko od mišićave sportske građe, a da su slavljeni poput pravih zvijezda, dokazuju mozaici i grafiti s tematikom iz njihova života, prenosi T-Portal istraživanje austrijskih paleontologa. Karl Grossschmidt i Fabian Kanz pozabavili su se detaljnom analizom gladijatorskih ostataka došavši pritom do fascinantnih otkrića koja se tiču kako njihovog načina života i umiranja, tako i pravila njihova ponašanja u areni. Među zanimljivijima su svakako ona koja svjedoče o njihovim prehrambenim navikama. Naime, analize njihovih kostiju pokazale su da su se ovi borci za slobodu ili novac uglavnom hranili ječmom, grahom i suhim voćem. Ova ih je dijeta, čiji sadržaj zvuči poprilično deprimirajuće, zasigurno činila debelima, ali im je istovremeno davala i veliku snagu. S obzirom na to da su u okršaje ulazili uglavnom praznih ruku, naslagano im je salo služilo i kao zaštita vitalnih organa od teških ozljeda koje su im zadavali njihovi protivnici. Osim mita o njihovoj atletskoj građi, pogrešno prezentiranoj u brojnim filmskim spektaklima, Grossschmidt i Kanz su raskrinkali još jedan. Naime, struktura njihovih kostiju pokazuje da se gladijatori nisu u arenama borili u svojim slavnim sandalama, već da su, naprotiv, bili bosi.

Na mnogim ostacima otkrivenih tijela, čija se starost kreće između 20 i 30 godina, vidljivi su tragovi vrlo kompliciranih i skupih medicinskih zahvata. Nedostatak višestrukih ozljeda na kostima po mišljenju je paleontologa jedan od najboljih dokaza da ovi momci nisu sudjelovali u masovnim tučnjavama, već naprotiv u borbama koje su se odvijale po točnim pravilima, ponekad i uz učešće sudaca. Otkriveni su također pojedinačni tragovi smrtonosnih povreda. Naime, kako stoji u zapisima o njihovim borbama, ako poraženi gladijator nije pokazivao dovoljno vještine ili je bio suviše prestrašen, narod je zahtijevao da se izvrši ‘iugula’, odnosno da mu se presudi smrću. Ako bi bilo tako odlučeno, od optuženog bi se gladijatora očekivalo da umre kao muškarac, što znači da bi svoj smrtonosni udarac morao dočekati mirno, bez ijednog pokreta. Jedna je od najčešćih metoda podrazumijevala ubojstvo mačem, koji bi gladijatoru u klečećem položaju kroz grlo došao do srca. Riječ je, navodno, o vrlo brzoj smrti. Nažalost, ne mogu se svi pohvaliti ovakvom ‘olakšicom’. Dokazuju to tragovi brojnih bolnih udaraca na mnogim pronađenim lubanjama koji su mogli nastati isključivo uslijed borbe i koji upućuju na korištenje tipičnog gladijatorskog oružja poput trozupca. Gladijatori koji bi uspjeli preživjeti tri godine borbe u areni zaradili bi svoju slobodu, nakon čega su često postajali treneri mlađim generacijama. Iako svi povijesni dokumenti svjedoče o iznimnom malim šansama za preživljavanje, rijetki gladijatori kojima je to uspjelo mogli su, po svemu sudeći, uživati u plodovima svoje hrabrosti i snage te uživati u mirnom umirovljeničkom životu, daleko od buke nemilosrdne arene.