Sredinom 90-ih svijet finih vina u Americi doživio je ekspanziju. Sve više ljudi, naročito novopečenih milijunaša, željeli su svoj socijalni status pokazati kroz jahte, skupa auta i satove, pa tako i kolekcijama finih vina. Ispijanje legendarnih francuskih vina iz regija kao što su Burgundija i Bordeaux, smatralo se egzotičnim i prestižnim. Istovremeno, pojavio se val vinskih zaljubljenika, sommeliera i privatnih kolekcionara koji bi međusobnim druženjima na večerama i degustacijama, pronašli onaj x faktor u određenim buteljama – o kojima bi tjednima nakon toga prepričavali drugima.
Pomalo, stvarao se sve veći hype oko renomiranih vinarija i glasovitih berbi, dok su cijene vina postepeno rasle. Također, krojio se put u koja vina ulagati, jer bi neka tek započela ulaziti u svoj zenit, dok su druga tiho nagovještavala svoj pad. I sasvim je normalno bilo čuti kako je neka ekipa otvarala slavna francuska vina sa sredine 20. stoljeća – kao što je Chateau Latour iz 1949. godine.
Mnogi od njih, svjetske raritete kupovali su na aukcijskim kućama, i ponosno punili svoje podrume. Uskoro, vinske dražbe na kućama poput Christie’s, Sotheby i Zachys, bile su sve učestalije, nudeći posebne lotove privatnih kolekcija vinske povijesti. Mamile su one dubljeg džepa, željne uživanja i pokazivanja. Istovremeno, stvaralo se sve veće tržište krivotvorina.
Jer kada se u istom danu proda jedna butelja od 50.000 dolara, ili kolekcija vina vrijedna nekoliko milijuna dolara, nije za čuditi, da će se mnogima upaliti lampica za priliku brze i unosne zarade. Svijet luksuza, veliko je tržište za falsifikate, a kada je riječ o skupljim vinima, valja biti itekako oprezan. Naročito ako se radi o starijim, raritetnim vinima koja su promijenila nekoliko vlasnika, možda i nekoliko kontinenata – pa je stoga gotovo nemoguće imati uvid u njihovu povijest kretanja.
Rođenje dr. Contija
Sve je započelo kada je sredinom 90-ih, tada dvadesetogodišnji Rudy Kurniawan došao u Ameriku preko studentske vize, kako bi studirao računovodstvo na California State sveučilištu u Los Angeles kvartu Northridge. Inače, rođen kao Zhen Wang Huang u Jakarti, Indoneziji, Kurniawan je bio vrlo tajnovit oko svoje prošlosti. U Ameriku je došao kao vrlo bogat mladić, a početkom 2000-tih stvorio je opsesiju prema kalifornijskim i francuskim vinima.
Fanatični Kurniawan, ozbiljno se prihvatio posla učenja u vinu. Najviše su ga zanimala ona iz Burgundije, koje je redovito kupovao po lokalnim vinotekama, nekad i po stotinjak boca. U to vrijeme u Americi, vina iz Burgundije nisu bila toliko popularna, pa je Kurniawan namirisao priliku za mogućnost rasta takvih vina na tržištu. Novcem svoje imućne obitelji započeo je kupovati skupa, raritetna vina, te organizirati rasipnička druženja i degustacije na koje su dolazili filmski producenti iz Hollywooda, imućni bankari i tehnološki titani Kalifornije. Kyle Smith, vlasnik jedne vinoteke u Los Angelesu, izjavio je da je Kurniawan prosječno trošio između četiri stotine i pet stotina dolara po butelji, te da je vrlo vjerojatno u prvoj godinu kupio oko pola milijuna dolara vina.
Šarmantni i mladi Kurniawan, ubrzo se uvukao pod kožu mnogih vinskih zaljubljenika dubokih džepova. Njegov obiteljski kapital osigurao mu je ulaznicu u klub vodećih hollywoodskih producenata, glazbenih mogula, tehnoloških biznismena i tajkuna nekretninama, koji su pod grupom BurgWhores redovito kušali čuvena vina Burgundije. Sasvim je bilo uobičajeno za jednu večer konzumirati vina u vrijednosti i do 200.000 dolara.
Rudi Kurniawan regularno bi prisustvovao vinskim aukcijama širom Amerike, gdje bi ponekad znao potrošiti čak milijun dolara mjesečno! Tijekom dražbi, konstantno bi podizao svoj aukcijski reket, i to sve dok ne bi osigurao kupnju. Nitko do tada nije vidio nekog tko je potrošio toliku svotu novca tako brzo. Često bi kupovao najprestižnija i najskuplja vina Burgundije, poglavito od Domaine de la Romanée-Conti, u toj mjeri, da je dobio nadimak dr. Conti.
12 Angry Men
Kurniawan je itekako postao zamijećena ličnost u svijetu finih vina. Uskoro se započeo družiti s vinskim fanaticima pod nazivom 12 Angry Men – grupom ljudi s bezobrazno velikim novcem, koja bi se često nalazila po restoranima u New Yorku gdje bi napravili šesteroznamenkaste račune. Kurniawan bi bio nedorečen kada bi ga se upitalo za porijeklo njegovog novca, a po završetku večere, uvijek bi od restorana tražio prazne boce vina. Dok je njegovo ponašanje bilo malo čudno njegovim novopečenim vinskim prijateljima, nitko se nije previše obazirao jer je finog vina bilo u potocima. Tijekom večera, znao bi spomenuti kako mu je obitelj iz Jakarte osigurala izdašan fond povjerenja za luksuzni lifestyle.
Kurniawan svojom zavodljivošću, nije se stidio nametnuti kao vođa grupe, a njegov precizni nos te istančano nepce, uvjerilo bi prisutne da se radi o vrlo talentiranoj osobi za vino. Time je dr. Conti zaslužio veliko povjerenje vinskog kruga kolekcionara, vinskih kritičara, predavača i ultra bogatih potrošača. Bio je omiljena osoba za stolom i znao je pričati o vinu. Često bi na slijepo pogodio o kojem se vinu i berbi točno radi, na što su svi bili oduševljeni. S druge strane, nitko nije ni slutio da Rudi Kurniawan sprema najveću vinsku prevaru u povijesti u kojoj je na aukcijama službeno prodao više od trideset i pet milijuna dolara krivotvorenog vina.
Pomutnja na tržištu
Kurniawan je 2006. godine, tada tridesetogodišnjak, raspolagao s pozamašnom kolekcijom finih vina. Procjena je bila da se radilo o 50.000 butelja iz prošlog stoljeća. Kanadski Calgary Herald, prozvao ga je «kraljem raritetnih vina». Kurniawan je znao otkupljivati cjelokupne podrume kolekcionara, dok je istovremeno ulagao u mlada europska vina od renomiranih proizvođača. Međutim, njegovo učestalo prisustvo na vinskim dražbama te neumoljivo nadmetanje, rezultiralo je s promjenama na američkom tržištu finih vina.
Naime, prema izvješću Wine Market Journala iz 2006. godine, prosječna cijena prodanih boca na aukcijama, povećala se za šezdeset i dva posto između 2001. i 2006. godine. Vrijednost tržišta vinskih aukcija u Americi, skočilo je s devedeset na tri stotine milijuna dolara. Butelje vina Burgundije koje su se deset godina ranije prodavale za četiri stotine dolara, sada su dostizale cijenu od trinaest tisuća dolara. Bordeaux je također otišao u nebo, primjer je Château Mouton Rothschild iz legendarne 1945. berbe, čija se boca 2001. godine prodavala za otprilike tri tisuće i osam stotina dolara, da bi 2006. godine koštala preko deset tisuća dolara.
Danas ta ista boca košta oko sedamnaest tisuća dolara. Kada su Rudi Kurniawana upitali zašto kupuje toliko vina? Rekao je «ja nisam kolekcionar vina, ja samo pijem vino, i svi oni koji me poznaju i nađu se u mom podrumu, znaju da mogu popiti bilo koju butelju s police». Ne sluteći što će se kasnije dogoditi, bijesni francuski vinar, osvetoljubiv američki milijarder i ustrajan FBI agent, razotkrili su najveću vinsku prevaru u povijesti i strpali Kurniawana u zatvor.
Vrijeme je za prodaju
No došao je i taj trenutak, kada je Rudy Kurniawan odlučio svoju kolekciju početi prodavati. Činilo se idealnim, jer upravo je i sam on bio zaslužan za pumpanje cijena, jer jednom kada su cijene otišle gore, nisu se više spuštale. U prodaji mu je pomogao John Kapon, direktor aukcijske kuće Acker Merrall & Condit. Kurniawan ga je preko visokih veza prethodno upoznao, pa ga je Kapon čak i savjetovao što da kupuje na dražbama. U siječnju 2006. godine, održala se dvodnevna aukcija uključujući 1742 lota vina iz podruma Kurniawana, koja su prikupila nešto više od deset milijuna dolara. Aukcija je bila toliko uspješna, da su Kurniawan i Kapon odlučili napraviti drugu devet mjeseci poslije, a rezlutat je bila prodaja od skoro dvadeset i pet milijuna dolara. Od sredstava prodajom vina, Kurniawan se transformirao u playboya epskih razmjera. Kupio je vilu u Bel-Airu, vozio Lamborghini Murciélago te objedinio kolekciju Patek Philippe satova u vrijednosti preko pola milijuna dolara.
Početak kraja
Međutim, nekolicina važnih vinskih autoriteta, dovela je u pitanje aktivnost Kurniawana. Primjerice, prodao je deset butelja vina Pétrus iz 1945. godine, kojeg je svega napravljeno šest stotina butelja, od kojih se tek zna za nekoliko da uopće postoje. Jednostavno je bilo nemoguće da kolekcionar odjednom ima takve butelje. U međuvremenu, pojavili su se dokazi koji upućuju da su Hendra Rahardja i Eddy Tansil, inače ujaci Kurniawana, devedesetih godina pronevjerili preko šest stotina milijuna dolara iz banaka Indonezije te izbjegli iz zemlje. Navedene sumnje i dokazi, doveli su u pitanje idućih nekoliko aukcija Kurniawana, koje su otkazane.
2007. godine aukcijska kuća Christie’s, povukla je lot vina Château Le Pin 1982. berbe, nakon što je utvrdila krivotvorinu, a još gore se dogodilo 2008. godine kada se na aukciji osobno pojavio Laurent Ponsot, vlasnik i vinar čuvene burgundijske kuće Domaine Ponsot. Aukcijska kuća Acker Merrall & Condit, povukla je lot od 600.000 dolara vrijednosti vina Domaine Ponsot Clos Saint-Denis iz 1945. godine. Dobivši obavijest od prijatelja, vlasnik vinarije, Laurent Ponsot, čim je saznao za ovu aukciju, sjeo je na avion za Ameriku. Pojavio se desetak minuta nakon početka aukcije, no usprkos tome, uspio je uvjeriti aukcijsku kuću Acker Merrall & Condit da se radi o krivotvorini. Naime, vino Clos Saint-Denis njegova obitelj započela je raditi tek 1982. godine, pa je nemoguće da su postojale butelje iz prethodnih berbi.
Iste godine, Ponsot je započeo istragu u vlastitom angažmanu, gdje se čak nekoliko puta susreo s Rudy Kurniawanom, koji mu je rekao da mnogo vina nabavlja u Aziji, pa je i sam Ponsot otputovao tamo kako bi iskopao misteriozni lanac nabave krivotvorenih vina. Naravno, u Aziji nije našao ništa, pa je sumnja u Kurniawanovo muljanje bila još veća. U međuvremenu, američki milijarder i strastveni kolekcionar raritetnih vina Bill Koch, doznavši za upitnu reputaciju Kurniawana, odlučio je unajmiti team za ispitivanje autentičnosti vina, i to na svih 44.000 tisuća butelja koje posjeduje. Nakon provjere, utvrđeno je da je pet boca kupljenih za 75.000 dolara od Kurniawana, zapravo krivotvoreno. Gnjevni Koch ne samo da je pokrenuo tri milijuna dolara vrijednu tužbu protiv Kurniawana, već je unajmio privatnog detektiva da iskopa njegovu prošlost.
Može i gore
Djelovanjem Ponsota i Kocha, 2010. godine uključio se i FBI kako bi istražio Kurniawanovu ulogu u moru krivotvorenih burgundijski vina. Kurniawan se istovremeno mučio sa prodajom vina na aukcijskim kućama. Međutim, poznavajući mnoge, prodao je milijune dolara krivotvorenih vina privatnim kolekcionarima. Samo Davidu Doyleu, co-osnivaču QuestSoftware, prodao je vina u vrijednosti preko petnaest milijuna dolara. Pretpostavlja se da je Rudy Kurniawan između 2002. i 2012. godine, prodao oko stotinu i pedeset milijuna falsificiranih vina koje je krivotvorio u svom domu u Kaliforniji. Premda izdašnoj prodaji, Kurniawan je završio jedanaest milijuna dolara u minusu. Posuđivao je od bogatih prijatelja i stavljao zajmove. Očito je da je zarađeni novac od krivotvorenih vina išao negdje drugdje.
Uhićenje
Početkom ožujka 2012. godine, FBI agenti upali su u Kurniawanov dom, gdje su našli preko dvije stotine starih boca vina u različitim fazama krivotvorenja, preko devetnaest tisuća isprintanih etiketa od dvadeset i sedam raritetnih svjetskih vina, kao i posudu punu čepova, vosak, ljepilo, matrice i slično. No ono što je bilo zapanjujuće, su formule za rekreaciju vina iz raritetnih berbi. Smatra se da je Kurniawan zbog svog izrazito dobrog nepca, uspio rekreirati poznata vina, koristeći znatno jeftinija vina. Jedna prednost je naravno bila ta, da su butelje koje je prodavao bile toliko raritetne, da mnogi kolekcionari ni profesionalci nisu mogli znati kakvog bi profilnog mirisa i okusa ta vina trebala biti. Tijekom suđenja, jedan od eksperta izjavio je da, oko sedamdeset i pet posto krivotvorenih vina koja su pristigla na tržište Amerike, došlo od Kurniawana. 2013. godine Rudy Kurniawan osuđen je na deset godina zatvora.
Dr. Conti je ponovno u igri?
U studenom 2020. godine, Kurniawan je izašao na slobodu, gdje je deportiran u Indoneziju. U vinskim krugova, bila je to velika vijest i završetak priče najviše ozloglašenog krivotvoritelja vina u povijesti. Neki zapravo vide Kurniawana kao heroja i Robinhood lika, koji je prevario pohlepne milijardere i dokazao da ne mogu razlikovati bocu vina od pet stotina i pet tisuća dolara. Drugi će reći, da je napravio nepovratnu štetu tržištu vinskog kolekcionarstva.
Blog Wine Fraud, procjenjuje da vrijednost Kurniawanovih vina na otvorenom tržištu, danas premašuje pet stotina i pedeset milijuna dolara. Rudy Kurniawan, danas je slobodan čovjek, a prema riječima njegovog odvjetnika, dobio je već dosta ponuda za rad kao konzultant kušanja vina. 2016. godine izašao je dokumentarni film Sour Grapes, koji detaljno prepričava najveću vinsku prevaru ikad. U filmu, neki bivši prijatelji Kurniawana, tumače kako je zapravo bio vrlo zabavan i da su uživali u njegovom društvu. Neki su mu čak i oprostili.
