Slovenski odvjetnik Cene Grčar odličan je poznavatelj medijskog prostora u Sloveniji i drugim zemljama EU. U intervjuu za ljubljanski Marketing magazin, čije odlomke donosimo uz pristanak autorice Simone Kruhar Gaberšček, Grčar govori o problemima koji se tiču i hrvatskog medijskog tržišta. 

Oglašavanje u online medijima je sve više automatizirano i ciljano, pa na inozemnim stranicama koje posjećuju slovenski korisnici nalaze oglase na slovenskom. Nađe li su među njima neka reklama koja je kontroverzna iz perspektive slovenskog zakonodavstva?
Strani online mediji ne spadaju u nadležnost Republike Slovenije, takav medij neće imati nikakvih problema s našim regulatorom, pa čak i ako bi oglasi koji se emitiraju na slovenskom i bili u suprotnosti sa slovenskim zakonodavstvom. U svakom slučaju, za usklađenost oglasa sa zakonom odgovoran je medij, dok za istinitost i točnost navoda u oglasu odgovara oglašivač. 

U Sloveniji se može gledati nekoliko međunarodnih televizijskih programa. Vrijede li za njih ista pravila i ograničenja u oglašavanju kao i prilikom promocije proizvoda na nekoj slovenskoj televiziji?
Ne vrijede. Prema pravilima EU, koja se implemetirana u našem Zakonu o audiovizualnim medijskim uslugama, tu vrijedi tzv. country of origin načelo. To pojednostavljeno znači da ti programi spadaju pod nadležnost države u kojoj su osnovani. Emitiranje podliježe njenom zakonodavstvu u tom području, bez obzira na to u kojoj zemlji zapravo emitira program. Iako je de facto slovenski programi, sa titlovima na slovenskom, emitiraju se slovenski oglasi i cilja se na slovensku publiku, oni formalno nisu slovenski izdavači i ne moraju biti u skladu sa slovenskim propisima, odnosno naš ih regulator ne može  kontrolirati. Vjerojatno ih pretjerano ne kontrolira niti regulator u zemlji u kojoj su registrirani, jer njima ti programi na slovenskom ili nekom drugom jeziku nisu vidljivi.

Čini se da taj problem nije dobro riješen? 
Sve zemlje u EU dužne su uskladiti rad svojih elektronskih medija s minimalnim zahtjevima iz Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, ali oni također mogu to područje regulirati i strože.  Pametne države, naravno, medijima ne nameću značajne dodatne obveze ili ograničenja, jer im je u interesu da bude što manje regulacije, odnosno što više slobode, pa će više medija tamo imati svoje središte i plaćati u toj zemlji porez. Po tom kriteriju Sloveniju ne možemo uvrstiti među pametne države.  Kod nas više od 80 posto stanovništva prima televizijske programe putem kabelske ili IPTV mreže. To znači da im je dostupno  više od stotine programa, od kojih – uz slovenske nakladnike- njih još barem 20 emitira sa slovenskim  titlovima i slovenskim oglasima. Ti se programi nisu dužni uskladiti sa slovenskim zakonodavstvom i s kvotama minimalne zastupljenosti domaće kulture i glazbe, pa ako tako žele mogu po cijeli dan puštati reklame za pivo. Za domaćeg gledatelja nema razlike između tog nakladnika i onog koji emitira iz Slovenije, iako postoji ogromna razlika- ovaj prvi ne plaća porez u Sloveniji. Događa se da neku emisiju koju slovenska televizija ne smije prikazivati u 20 sati spomenutih 80 posto Slovenaca može  mirno gledati na stranom programu sa slovenskom titlovima i oglasima. Kako slovenski mediji mogu živjeti i preživjeti na duge staze? Kako se mogu natjecati s njima usporedivom medijima, koji nisu na isti način regulirani i kojima nije toliko toga zabranjeno ili naređeno?

Spomenuli ste da domaćim kanalima zakon propisuje da moraju prikazati točno određen broj slovenskih audiovizualnih djela. Koliko je dobar taj sustav kvota? 
Jedine kvote kojke zbilja trebamo su kvote pameti, razuma i obrazovanja. Slovenski mediji su od stjecanja neovisnosti zatočenici parazitskog odnosa u kojem različite kvote pod krinkom javnog interesa služe samo za distribuciju novca između pojedinih lobija i interesnih skupina.