Vizuri Vecrige gledano s Pardaugave, novoga dijela grada s druge strane Daugave, svakako poseban pečat daju zvonici mnogobrojnih crkava, među kojima prevladavaju luteranske, s tornjem crkve Sv. Petra visokim 123 metra, pa velebne katedrale Doma, katoličke crkve Sv. Jakoba, da ne nabrajam dalje, jer je lista doista poduža. I onda nedjeljno popodne, i eto usporedbe s hrvatskom aktualnom situacijom oko rada nedjeljom. Uranio sam na sastanak s Ilgom Reizniece, letonskom legendom folka, akademski obrazovanom violinisticom i osnivačicom vrhunskog post-folk ili world-music banda Ilgi, pa prekratih vrijeme razgledajući bogatu ponudu CD-a, začudivši se kako je trgovina glavne letonske izdavačke kuće UPE otvorena nedjeljom popodne. Unutra ponešto sredovječnih gospođa razgleda i u “miru božjem” odabire CD-e, a istovremeno ekipa nekog obrtnika radi “sve u 16” popravljajući neke instalacije, koje pak nisu toliko prijetile da bi, po hrvatskim mjerilima, mogle pričekati drugi tjedan. S Ilgom potom pješačim 15-tak minuta predjelom koji neodoljivo podsjeća na zagrebački dio Ilice prema Črnomercu, i putem vidim frizerski salon, u njemu šest ili sedam žena na frizurama, još barem toliko ih čeka na red, odmah potom u prodavaonici odjeće neka obitelj isprobava kapute i slično. Kaže Ilga da je to sasvim normalno, da je svima dozvoljeno raditi, a ne moraju ako to ne žele.

Liberalni luterani
Bilo je i onih koji su i zatvorili nedjeljom, jer im se nije isplatilo. Ne čudi što je veliki supermarket litvanskog lanca Rimi, tik do glavnog željezničkog kolodvora otvoren 0-24 sata, ali ima i privatnih manjih dućana s identičnim radnim vremenom. Odgovor na ovakvo liberalno stanje vjerojatno treba potražiti i u luteranskoj letonskoj većini, koja u skladu s tom vjerom na svijet ipak gleda realnije. Doduše, drugo mjesto katoličke crkve po brojnosti vjernika, koje vrijedi za čitavu Letoniju, u Rigi je vjerojatno i ugroženo brojem vjernika ruske pravoslavne crkve, ali i to je teško provjeriti s obzirom na velik broj ateista u toj etničkoj skupini. Kad smo već kod vjere, svakako valja naglasiti da službeno, običaj kićenja božićnog drvca potječe upravo iz Rige, gdje su 1510. godine, trgovci iz Hanse, postavili veliku jelu ispred svoje rezidencije u Kući Crnih glava, okitili je na Badnju večer, a ostalo je legenda, o čemu svjedoči i obilježeno mjesto toga događaja. Da bi se obišao veći dio Rige, uputno je koristiti javni prijevoz, što znači tramvaj, autobuse, trolejbuse, pa i prigradski vlak, a sve to u prometno zagušenoj Rigi funkcionira izvanredno dobro. Linije su vrlo česte, prometala nova i uredna, s izuzetkom vremešnih čeških tramvaja identičnih onima u Zagrebu. Cijena karte je 0,20 lata, odnosno oko dvije kune, a za umirovljenike pola od toga. Kad sam odlazio u Imantu, predgrađe Rige, u posjet trgovačkom poduzeću PROFS da vidim kako ide prodaja peći i kotlova našeg međimurskog “Centrometala”, najjednostavnije sam i najbrže stigao vlakom koji vozi do Jurmale, letonskog starog ljetovališta na Baltiku, koje ruski i tko zna čiji sve ne bogataši sada otkrivaju i starim vilama daju novi sjaj. Na plaži ispod luksuznih hotela promatrao sam čovjeka kako s detektorom za metal “udarničkom” upornošću pretražuje hektare rahlog pijeska u potrazi za izgubljenim dragocjenostima turista. U Rigi je gotovo svaka prodavaonica ujedno mjenjačnica. Prodaju se, primjerice, cipele, ali tu je i sve ono što mjenjačnica treba imati da bi svoju robu, a to je novac, mogla staviti u promet, baš kao i cipele. Razlika je možda samo što cipele može staviti u akcijsku prodaju, ili sezonsku rasprodaju, a eure i dolare baš i ne.

Dimljena riba
Tržnica je jedno od “svetih” mjesta na kojem se osjeti “štih” naroda. Riška lingvistička klasika je ovdje najizraženija: sve piše na letonskom, a uglavnom se čuje ruski, a roba je što domaća, što uvozna, kao i svugdje. I dok su u Rigi, koja je skuplja od ostatka zemlje, cijene razne robe u trgovini čak i nešto više nego u Hrvatskoj, na tržnici, pogotovu u hali gdje se prodaje svježe meso, riba i mliječne prerađevine, cijene bi izmamile uzdahe ne samo domaćica, već i švercera. Zamislimo jednu kupovinu: kad bi postojala direktna avionska, k tome još low-cost veza, tko ne bi skočio u nabavu na tržnicu u Rigu, po recimo junetinu, ovisno o kategoriji, 12 do 18 kuna za kilogram, svinjetinu po cijeni od 12 do 22 (bez kosti) kn/kg, piletinu od 13 do 27 kn/kg, ili teletinu po cijeni od 13 do 23 kn/kg? Kategorizacija jest malo drugačija, ali to je raspon cijena. Kod kobasica i ostalih mesnih prerađevina situacija je drugačija, i ima svoje korijene u tradicionalnoj pučkoj letonskoj kuhinji, koja je, s obzirom na hladniju klimu, oduvijek težila masnijim obrocima. Tako, za naše pojmove, kobasice, sušeno meso i slično, izgleda izuzetno premasno, pa ni cijena upola od naše, gubi atraktivnost. Mlijeko, na bazi 2,5 posto mliječne masnoće, nešto je ispod četiri kune za litru, ali izvanredan kefir, daleko bolji od onih na našem tržištu, ima cijenu od oko četiri kune za litru. Pažnju plijene i domaći izvrsni džemovi od kupina, brusnica, borovnica, trnula i još nekih šumskih plodina koji se prodaju u rinfuzi po 16 kn/kg. Riblji paviljon obiluje svježom jeftinom ribom, kao i posebno dimljenom ribom po cijeni od 12 do 26 kn/kg, uz nekoliko znatno skupljih delikatesa. Posebno je poglavlje, i to ne samo na tržnici, nego i u velikim marketima, čuveni letonski raženi kruh (rudzu maize) u bezbroj svojih varijanti, a sve bolje od boljega. Što se ne bi ipak moglo reći za čokoladu tamošnje tvornice Laima, pandana našem Krašu. Ipak je Kraš, unatoč tome što je Laimi preko 130 godina tradicije, odmakao dalje u kvaliteti.

Za razliku od tržnice i trgovina, u kojima od hrvatskih proizvoda primijetih tek Vegetu, ugostiteljske cijene prilično su iznad hrvatskih, pa su tako i za letonske prilike previsoke, jer su im plaće u prosjeku oko 3000 kuna. S druge strane, Vecriga je turistička meka, i moji domaćini me uvjeravaju kako sam došao u najbolje vrijeme, taman prije božićne turističke najezde, da vidim Rigu s njenim Letoncima i Rusima, koji od Uskrsa do kraja rujna kao da ustuknu pred turistima. Za provod nema uopće problema, jer je Vecriga prepuna lokala i klubova raznih sadržaja. S kolegama novinarima s međunarodnog seminara obišao sam nekoliko vrlo različitih lokala po stilskom uređenju i ponudi, no svi su oni vrlo ugodni. Poseban je ipak Rozengrals u Vecrigi, koji već od ulaza u veliki podrum gostu priređuje pravi ugođaj srednjevjekovne bakanalije, s kostimiranim konobaricama i ambijentalnim sviračima nalik na minstrele. Ambijent koji se ne može zaboraviti, od izbora jela, odličnog crnog piva, pa sve do zahoda, koji je pun iznenađenja i vodenih zamki, pa je doista čak i preteča WC-a u doslovnom smislu.

Slavljenje prirode
U kulturnom smislu Riga je ne samo kompilacija, nego i refleksija kulturne akumulacije letonskog naroda, koji je, što se čini posebno interesantnim, unatoč usvajanju najprije katoličanstva, a onda i većinskom prelazu na luteranski nauk, zadržao i znatan dio svojih pretkršćanskih običaja, legendi i nevjerojatnog vezivanja za prirodu, njene mijene i posebno sunčev ciklus. Tako ne čudi izuzetna uloga pjesme i plesa u tradiciji Letonije, gdje djeca gotovo da proplešu i propjevaju u nekom od KUD-ova čim se rode. Kruna je veliki festival pjesme i plesa u Rigi koji se održava svake četiri godine, sljedeći je 2008. godine. Na prošlome je istovremeno 13.000 sudionika pjevalo iste pjesme, pa je taj festival kao svjetska kulturna baština pod zaštitom UNESCO-a. Najveća je svetkovina, i to dvodnevna, 23. i 24. lipnja. Janji i Ligo, kako se zovu ta dva dana u čast ljetnog solsticija, tradicionalno se obilježavaju paljenjem brojnih krijesova, te oživljavanjem brojnih običaja iz poganskog doba, uz pjesmu i druženje čitavu noć. Interesantno, u Hrvatskoj je u Karlovcu baš na isti datum sačuvana tradicija paljenja Ivanjskih krijesova. Letonci teže stalnom napretku, a možda tu filozofiju najbolje ocrtava legenda koja počinje pitanjem “Vai Riga ir gatava”, ili “Je li Riga gotova, dovršena?” To pitanje, prema legendi, postavlja neko čudovište koje se pojavljuje u raznim oblicima. Veoma je opako i želi uništiti Rigu tako da je potopi u dubine hladne Daugave, ali tek kad je njeni stanovnici potpuno dovrše. Zato odgovor svakog tko voli Rigu mora biti “Ne, Riga nije gotova!”.