Ne želeći plaćati 20 eura za četvorni metar poljoprivrednog zemljišta oko Bola ili Murvice, bolski hotelijer i vinar Jako Andabak podiže vinograde u unutrašnjosti otoka, oko Gornjeg Humca, gdje sadi zapostavljene domaće bijele sorte, pošip i vugavu. Kad za četiri godine dočeka prvu berbu mogao bi, otkupljujući i dalje plavac mali od kooperanata, ukupno proizvesti gotovo pola milijuna litara vina.

Otok Brač, nekoć poznat po vinu i ulju, nakon duge se stanke se vraća sebi – obnavljaju se napušteni vinogradi i maslinici te podižu se novi, a zamire ‘zimmer frei’. Maslinari su se kvalitetom već uvrstili u gornji dom hrvatskih proizvođača. Vinari, međutim i dalje zaostaju za susjedima, Hvaranima, ali i Korčulanima. Ne zadugo, tvrde – kad se do kraja realizira zamisao hotelijera, vlasnika lanca Bluesun hoteli, a odnedavna i vinara Jake Andabaka, i Brač će ponovno postati otok vina. “Tradicija bračkog vinarstva izuzetno je snažna, vinari iz Nerežišća osvajali su zlatne medalje na međunarodnim natjecanjima još 1867.”, govori nam Jakša Marinković, direktor Andabakove nove tvrtke Jako vino, osnovane točno stotinu godina nakon što su, 1909. godine, Bračani na natjecanju u Parizu osvojili svoju zadnju zlatnu vinarsku medalju. Nakon toga je došla filoksera, pa masovno iseljavanje, ratovi, turizam. Kako bi nakon stoljetne stanke na otoku nastavili tradiciju proizvodnje vrhunskih vina, Andabak i Marinković okupili su momčad enologa i drugih stručnjaka i zakupili podrume bolske vinarske zadruge, iz koje već dugo nije izlazilo dobro vino. Rezultati su stigli vrlo brzo: prošlogodišnji pošip već dobio oznaku “vrhunski” a dobio bi ga i plavac da ne mora za taj epitet odležati barem dvije godine.

Vidovdan će biti festival vina
Nova vinarska tvrtka za sada nema grožđa iz vlastitih vinograda, već ga otkupljuje od 20- tak dugogodišnjih kooperanata bolske vinarije. S istom sirovinom napravljen je puno bolji proizvod, za koji je trebalo smisliti novo ime. Naime, naziv Plavac Bol tijekom godina izgubio je povjerenje zahtjevnije publike, a donedavni zakupac podruma ima zalihe za prodaja narednih par godina, pa je za plavac stvoren novi brend “Sveti Vid”, po jednom od svetaca – zaštitnika vinograda i najvišoj bračkoj planini, Vidovoj gori. Ubuduće će se i Vidovdan slaviti kroz Festival vina, jer dan tog sveca pada sredinom lipnja, taman u vrijeme kad se plavac iz prethodne berbe može početi piti. Sveti Vid Već je pušten u prodaju po cijeni od 95 kuna, a tek kad odleže na tržište će izaći još dvije varijante plavca, od kojih će najskuplja koštati oko 200 kuna.

Eksperiment s barriqueom
“Odbacili smo politiku loših i jeftinih vina, dio plavca ostavljen je da odleži u barriqueu, i to u čak 16 vrsta bačvi kako bi vremenom otkrili koja najviše odgovara, ima tu i francuskih bačvi rađenih sa slavonskim hrastom. U planu nam je proizvodnja prošeka, koji također neće biti jeftin”, kaže Marinković, te naglašava da su znatno potroženi uvjeti otkupa grožđa. “Lani smo, od otkupljenih skoro devet vagona grožđa, odnosno 80 tona plavca i osam tona pošipa, bacili čak sedam tona, a svaki kilogram plaćamo od 12 do 22 kune. Od ovogodišnje berbe, koja još uvijek traje, pazimoi što nam donose: kooperantima više ne želimo plaćati za lišće, nezrelo grožđe i ostalo što se podvaljivalo, a davat ćemo im i naše košare za berbu. Bijele sorte će naše hladnjače preuzimati direktno u vinogradu, a svo grožđe bit će podvrgnuto postupku pothlađivanja bez kisika”, kaže Marinković. Unatoč pooštrenim kriterijima ove godine očekuje otkup čak 120 tona grožđa- između ostalog i zbog promjene načina plaćanja, pa do kraja studenog kooperantima obećava platiti 70 posto, a do svibnja i ostatak novac, što ranije nije bio običaj. Popis kooperanata se širi, sklopljen je ugovor s vinogradarom iz bračkih Postira, koji je prije pet godina posadio vinograd ametričkog zinfandela, sorte koje potječe od dalmatinskog crljenka, pa će dogodine Boljani i od tog grožđa raditi vino. Dok bruse kvalitetu plavca, Boljani zapravo čekaju ključni događaj za bračko vinarstvo, kojem se nadaju za četiri godine – prvoj berbi bijelog grožđa, pošipa, vugave i chardonnaya, zasađenog na čak 45 hektara državnog zemljišta oko Gornjeg Humca, uz cestu koja vodi prema Bolu. Dobivena je koncesija na 50 godina a na “papirologiji” se radilo više od tri godine. Zasađeno je samo bijelo grožđe, jer je na visinama od 430 do 550 metara iznad mora za crne sorte prehladno. “Krenuli smo ih saditi u unutrašnjosti otoka između ostalog i zato jer su tereni pogodni za plavac, u blizini mora, preskupi za rentabilnu proizvodnju. Tamo su nas tražili 20 eura za četvorni metar poljoprivrednog zemljišta, a mi nismo bili voljni dati više od pet, jer drugačije ne možemo biti konkurentni kad je zemlja u Slavoniji po 20 centi. Osim toga, uz more su posjedi većinom usitnjeni, a nama treba barem jedan hektar u komadu”, objašnjava Marinković, te dodaje “želimo obnoviti i proširiti bijele sorte, koje imaju tradiciju uzgoja na Braču ali su godinama bile potisnute. Stručnjaci tvrde da se od pošipa i vugave mogu raditi vrhunska bijela vina, te da im je potencijal veći od razvikane istarska malvazije”.

Vinograd ‘ključ u ruke’
Prva berba u novom vinogradu znatno će promijeniti statistiku o količini vina proizvedenog na Braču. Do sada se u zadruzi otkupljivalo grožđe od kooperanata iz Bola i Murvice, koji ukupno imaju oko 250.000 loza, a Andabak ih je u Gornjem Humcu dao zasaditi 300.000. Tamo planira i gradnju vinskog podruma jer će onaj bolski, kapaciteta 400 tona grožđa, odnosno 250.000 litara, ubrzo postati premalen. “Cijeli Bol sada ne proizvodi tu količinu koju ćemo mi imati u Gornjem Humcu, računamo i do 500 tona grožđa”, kaže Marinković. Uz ambiciozne planove s bijelim sortama, Andabak će zasaditi i 80.000 loza plavca, i to na deset hektara zemljišta dobivenog kupnjom napuštenog samostana Stipančić između Murvice i Zmajeve špilje, kojeg sada obnavlja u suradnji s konzervatorskim zavodom. “U našim ćemo vinogradima biti efikasni zbog upotrebe mehanizacije kojom se može obaviti preko 90 posto posla. A teren oko samostana Stipančić ponegdje je tako strm, da će traktori biti pričvršćeni sajlama”, otkriva Marinković. Kad dočeka prvu berbu iz novih vinograda, naš sugovornik očekuje da će Jako vino u svojim podrumima imati 800 tona grožđa, vlastitog i otkupljenog, iz kojeg se može napraviti 490.000 litara vina, odnosno 650.000 butelja. Traže i nove kooperante, i to na mjestima gdje sada nema zasađene loze. “Mi ćemo im posaditi i obraditi lozu, i potom dati vinograd na upravljanje po sistemu ‘ključ u ruke’. Zauzvrat će nam davati 20 posto uroda, a ostatak ćemo otkupiti po unaprijed dogovorenoj cijeni. U konačnici će svaki od zarađivati preko 10.000 kuna na mjesec”, računa Marinković, koji već ima načelne dogovore s budućim vinogradarima u Murvici i Selcima. Novost je i odustajanje od navodnavanja vinograda, metode koja doduše povećava prinos po trsu, ali smanjuje kvalitetu grožđa. “Nama je dovoljan jedan kilogram po trsu”, kaže Marinković. Nadalje, svim svojim koopernatima napravit će analizu tla, i to kroz list. “Svašta se radilo sa gnojivom, neki su kooperanti jedva dosegli minimum sladora zbog nestručne gnojidbe, imali su i deset puta više kalija od dopuštenog, pa grožđe nije moglo sazreti. Također, ne znaju dozirati zaštitu od pepelnice. Sada smo im dali upute, a dobit će i aparate koji signaliziraju kada reagirati sa zaštitnim sredstvima, i potom šalju e- mail ili sms upozorenja. U Bolu struka preuzima kontrolu, naš mladi enolog Rik Petrić, pa profesor Leo Gracin sa Prehrambeno – tehnološkog fakulteta a pomaže nam i iskusni Saša Špiranec”, nabraja svoj tim Jakša Marinković. “Naši preci su samo ljeti ribarili, i to tek nakon što bi obavili sav posao oko vinograda. Kasnije smo vinograde zapustili zbog turizma, a sada im se vraćamo”, zaključuje Marinković, koji je i sam, prije sadašnje vinarske karijere, niz godina bio direktor bolske hotelijerske kuće Zlatni rat.

Povijest bolske vinarije

Najstarija zadruga s najvećom bačvom
Zgrada bolske vinarska zadruge, najstarije u Dalmaciji, izgrađena je 1903. godine. Te je godine izlivena i betonska bačva kapaciteta 68.100 litara, koja je još uvijek u funkciji. Zgrada je nedavno rekonstruirana po idejama arhitekta Ivana Radeljaka i lokalnog umjetnika Ivice Jakšića Čokrića Puka i otvorena turistima, koji razgledavanje impozantnih podruma završavaju u kušaonici vina i vinoteci. Napravljen je i Vip salon u kojem se, uz povremene službene sastanke, organiziraju i vjenčanja. Tu je i vitrina za stare vinarske medalje, s prostorom ostavljenim za neke buduće nagrade.

Škola jahanja na ranču

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Konjem iz ljetnikovca na Vidovu goru
Novi vinogradi koji niču oko Gornjeg Humca vode skoro sve do bračkog aerodroma i do ranča Goj, zapravo srednjovjekovnog ljetnikovca plemićke obitelji Vusio, također jedne od novijih Andabakovih akvizicija. U ljetnikovcu je Sinjanin Tiho Ajduković, dugogodišnji vlasnik škole jahanja u Košutama kod Trilja, ovog ljeta otvorio svoju bračku podružnicu. Iz Goja se kreće na višesatne ture terenskog jahanja po otoku, čiju unutrašnjost prekrivaju šume crnogorice. Na konju se može otići i na Vidovu goru, u planu je i vođena tura za pustinju Blaca a jahati se može i uz more, uz južnu obalu Brača. Cijena po satu je 150 do 180 kuna. Preko zime Ajduković životinje vraća u Zagoru, a u svibnju ponovno dolazi na otok, sa šest konja i ponijem. Njegove ture, kao i škola jahanja, već su uvrštene u ponudu Andabakovih bolskih hotela. Dogodine će i ljetnikovac obitelji Vusio, smješten usred zelenila, biti još atraktivniji, kad se u njemu otvori restoran. Andabak se namjerava baviti i ovčarstvom, pa u Goju planira i malu siranu.