Tradicionalna bosanska kuhinja u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je postala pravi hit.

Otvaraju se restorani koji nude jela i ambijent tradicionalne bosanske kuhinje, od restorana brze prehrane do prestižnih restorana. Gotovo svaki veći grad ima restoran s bosanskom kuhinjom. Međutim, tradicija pripremanja tih jela i uživanja u njima u Hrvatskoj je puno duža od samog trenda koji je prisutan. U prilog tome ide i izdavanje knjige “Bosanska tradicionalna kuhinja” autora Saliha Agića, u izdanju Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i izdavačke kuće Inart iz Poreča. Knjiga na simpatičan način prikazuje bosansku tradicionalnu kuhinju slikovito dočaravajući to što ju je činilo i čini autohtonim bosanskim gastronomskim ambijentom kroz više od 500 tradicionalnih recepata i običaja u pripremanju jela. To je priča o Bosni i njezinu gastronomskom naslijeđu, ali je radnja priče smještena u Istru u kojoj autor živi i radi. U tradicionalnu bosansku kuhinju utkana je povijest Bosne kao zemlje na razmeđi svjetova između Istoka i Zapada. Autor u knjizi kaže da se bosanska kuhinja često uspoređuje s mediteranskom ili francuskom kuhinjom, ali da je najveći dio bosanske kuhinje pod utjecajem Istoka.

Bosansko-istarski fusion
U klasičnoj bosanskoj kuhinji juhe nisu nužne, no čorbe su neizostavne. Čorbe mogu biti kao uvodno jelo, samostalno jelo, predjelo ili meza. Također nezamjenjiv dio bosanske kuhinje čine pite, kako slane tako i slatke. Pite se pripremaju na različite načine i od različitih namirnica poput voća, povrća, mliječnih proizvoda. Slatkih jela ima mnogo, no valja istaknuti baklave, tufahije i hurmašice. Osim velikog izbora recepata u knjizi se spominju gotovo zaboravljena pomagala te tradicionalno posuđe za spravljanje i posluživanje jela. Knjiga je pisana tradicionalnim bosanskim jezikom tako da se može naići na pomalo zastarjele riječi, što knjizi daje poseban duh. U knjizi se nalazi i prilog koji govori o “životu” bosanske kuhinje na istarskom području i opisuje utjecaj koji je došao iz specifičnosti istarske kuhinje. Krajem 19. stoljeća, nakon austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, koja je u Puli imala velik vojni centar, u službu dolazi velik broj Bosanaca. Oni u slobodnim trenucima spravljaju svoje specijalitete, a najčešće ćevapčiće u somunu, đulbastije, burek i sl. Povećanom migracijom pedesetih godina prošloga stoljeća velik broj radnika iz Bosne zaposlio se u istarskim rudnicima Labinu i Raši, kao i u brodogradnji. Tijekom vremena u uobičajenim restoranskim jelovnicima pojavljuju se jela tradicionalne bosanske kuhinje. Recepti su često prilagođavani mogućnostima i razini ponude. Tako su ćevapi umjesto lepinje s kajmakom dobili pomfrit, a Veseli bosanac naziv je za izmijenjenu verziju Bosanskog lonca koji u biti više nema svoj izvorni okus.

Burek kroz stoljeća
Burek je jelo porijeklom iz Perzije, koje se na jelovniku tradicionalne bosanske kuhinje nalazi još od davne 1462. godine kada se pojavljuje u ponudi jedne sarajevske aščinice (vrsta tradicionalnog bosanskog restorana). U knjizi Agić navodi: “U ugostiteljskim objektima i pekarnicama nude se razni bureci od sira, krumpira, jabuka, tikvica i dr. To je neispravno! Navedena jela pripadaju bosanskoj tradicionalnoj kuhinji, ali to su sve pite, ne bureci. Burek je bio jelo koje se brže od ostalih prihvaćao u narodu pa su trgovci i pite imenovali u razne bureke zbog marketinga, a i namirnice su nešto jeftinije u proizvodnji.” Naime, samo je jedan burek – burek s mesom. Agićevi recepti najviše se koriste na Gastro-festu koji se organizira od 2006. godine u okviru Festivala bošnjačke kulture u Istri, a od ove godine prerast će u državnu manifestaciju.