Unatoč zastrašujućim brojkama vojske od 300 tisuća nezaposlenih osoba registriranih pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ), ključnim hrvatskim industrijama, poput brodogradnje, turizma i graditeljstva kronično manjkaju radnici. Zanimanja koja danas Hrvatskoj nedostaju su brodomonteri, brodozavarivači, tesari, zidari, kuhari, konobari, drugi turistički djelatnici… i to u tisućama. Najviše nedostaje radnika koji znaju raditi s visokim tehnologijama, te onih koji imaju takozvane “meke vještine” poput prilagodbe novom radnom mjestu, radnim uvjetim i novom poslodavcu.

Idilične plaće
Letargija nezaposlenih u takvim se uvjetima čini upravo zapanjujućom. Jer kako drukčije objasniti potražnju za radnicima i ujedno visoku stopu nezaposlenih. Hrvatski su radnici, tvrde stručnjaci, neobrazovni i nekonkurentni, ali upravo su takvi i radnici koje svake godine uvozimo. KV i NKV radnicima koji u zemljama istočnog bloka zarađuju svega 200-tinjak eura hrvatske se plaće i uvjeti rada u građevini, brodogradnji te turizmu čine gotovo idiličnima. Poslodavci se u većini slučajeva pobrinu za smještaj stranih radnika, a jeftin život na kruhu i salami za njih je pravi zgoditak. Za Hrvate nije. “Oni znaju da se bolje živi od socijalne pomoći i naknade za nezaposlene, koje kad se zbroje daju lijepu svoticu koju bi im poslodavac uplaćivao na tekući račun da doista broje žuljeve na rukama”, slaže se i Vera Babić, državna tajnica za rad. Uvoz radne snage u Hrvatsku uređen je Zakonom o zapošljavanju stranaca, a to operativno znači provedbu mjera politike tržišta rada kojima se nastoji štititi domaća ponuda radne snage u razumnim granicama. Prošle je godine, naime, ukupna kvota iznosila 1837 radnih dozvola, od čega se 800 odnosilo na produljenje, a kvota za novozaposlene strance iznosila je 1037 dozvola. U 2007. godini ukupna je kvota povećana za dva i pol puta, što znači da će se tijekom godine omogućiti zaposlenje za ukupno 4613 stranih radnika. Od toga će se produljiti dvije tisuće dozvola radnicima koji već rade u Hrvatskoj, a nova zapošljavanja dozvolit će se za 2613 radnika. Gotovo pet puta više stranih radnika u Hrvatskoj će ove godine moći dobiti radnu dozvolu za rad u graditeljstvu, pet puta više dozvola izdat će se i za brodogradnju, a kvota za turistička zanimanja dvostruko se smanjila. Takvo smanjenje u prvom je redu posljedica pada potražnje za turističkim animatorima, kojih je lani trebalo 245, a ove godine samo 55. Slično je i s turističkim zastupnicima, za koje se ove godine daje 95 radnih dozvola, te instruktorima ronjenja, kojih se traži 25, a jedino zanimanje za kojim u turističkoj branši vape za većim angažmanom inozemnih radnika kuhar je nacionalne kuhinje. Lani su, naime, turističke županije trebale 60 radnika tog profila, a ove godine predviđeno je zapošljavanje 82 kuhara.

U Hrvatskoj će ove godine posao naći i nešto više inozemnih opernih pjevača, baletana i dramskih umjetnika, ali i znanstvenika te obrazovnih radnika. U sektoru prometa također se bilježi velik porast dozvola (s lanjske četiri na 44), s tim da se pritom traži 10 kapetana airbusa, četiri zapovjednika većih ribarskih brodova, osam kapetana unutarnje plovidbe i osam brodovođa unutarnje plovidbe. Istodobno, smanjen je broj radnih dozvola za zapošljavanje liječnika, s lanjskih 16 na pet dozvola u ovoj godini. A kome sve Hrvatska izdaje radne dozvole? Prema podacima Strategije migracijske politike za 2006./2007. godinu, zaključno sa 30. studenim 2005., u Hrvatskoj je bilo registrirano 10.163 stranaca s urednim radnim dozvolama. Od toga su tek dvojica imala doktorat, a osmorica magisterij. Njih 1752 imalo je visoku stručnu spremu, a višu 238. Čak 5356 stranaca imalo je srednju stručnu spremu, a njih 2807 ni to. Kad se sve zbroji, ispada da uvozimo neobrazovanu i ostarjelu radnu snagu, kakvu i sami imamo. Pitanje koje se samo po sebi nameće – zašto? Je li razlog taj što Hrvati ne žele raditi teške fizičke poslove?

Ograničenja
“To je samo dio istine”, smatra Vera Babić i dodaje da se bez obzira na nominalni broj nezaposlenih ponuda i potražnja ne mogu uvijek podudariti, a poslovi o kojima govorimo najčešće obuhvaćaju i određena ograničenja pa se čovjeka da obavi neki posao zaista može naći samo među strancima. Tako, na primjer, u građevinarstvu postoje ograničenja na koju visinu se neki čovjek, najčešće zbog zdravstvenih razloga, može ili ne može popeti, a tu je nerijetko i ograničenje u smislu alkoholizma ili ovisnosti o tabletama. “Što god mi prigovarali socijalnom sustavu, on je još vrlo izdašan pa se tako od pomoći za uzdržavanje i, primjerice, dječjeg doplatka više ‘zarađuje’ nego od plaće u građevini”, tvrdi Babić. Hrvatska se, kaže ona, otvara prema radnicima iz Europske unije, a strah zbog radnika iz Rumunjske i Bugarske nije opravdan. “Tržište rada prije toga treba primjereno urediti da se izbjegne dumping jedinične cijene rada. Treba osigurati mehanizme da svi radnici koji rade u Hrvatskoj, ali i njihove obitelji, ostvaruju istu razinu primanja, plaćaju iste doprinose, te imaju isti pristup socijalnim davanjima. Po ulasku u EU ograničenja pri uvozu radnika postojat će samo za one zemlje koje nisu članice Unije, a za njih će se i dalje izdavati kvote”, zaključuje Babić. S tim se slaže i Mario Švigir, ekonomski savjetnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. “S obzirom na činjenicu da jezik za stanovnike zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije nije barijera radu u Hrvatskoj, svi smo zamjenjivi u smislu poslova i cijene rada. Kako bi se zaustavila erozija uvjeta i cijena rada, moraju se definirati neki standardi rada i minimalna cijena rada u zemlji kako za nas, tako i za radnike migrante”, ističe Švigir. “Kako slobodu kretanja radnika i zapošljavanja prati i prenosivost socijalnih prava, to može očekivati i Hrvatska, ali će se to morati sagledati u svjetlu činjenice da su svi socijalni sustavi, pa tako i hrvatski, teško financijski održivi”, zaključio je Švigir.