Što misliš o električnim automobilima? Pitanje je to koje se još nije istrošilo, još ga često čujem iako električni automobili više nisu nikakva novost. Ono što jest novo promjena je u tonu kojim većina ljudi postavlja ovo pitanje. Prije su to pitanje obično izgovarali uz veću ili manju dozu negodovanja, odbojnosti ili skepse, u najboljem slučaju. Danas električnim automobilima ipak pristupaju uz više dobrohotnosti, bez obzira na to jesu li njihovi potencijalni kupci ili samo traže prikladnu temu za razgovor.
Što se promijenilo? Puno toga. U posljednjih nekoliko godina promijenili su se i električni automobili i infrastruktura potrebna za njihovo punjenje, što je prilično utjecalo i na opći stav o autima na struju. Pritom moram istaknuti kako je u drugim europskim državama stav vozača o električnim automobilima znatno bolji nego u Hrvatskoj. Ovdje i ondje automobili su isti. Ono što nije isto uvjeti su života, dubina novčanika, kvaliteta i razgranatost mreže punionica. Sve to oblikuje i mentalni sklop građana pa se ne može zamjeriti hrvatskom vozaču što još uvijek oklijeva uskočiti u električnu mobilnost budućnosti.
Konkretno, prosječan hrvatski vozač putuje po principu što bržeg dolaska od točke A do točke B. To je moguće i električnim automobilom, ali tada računajte isključivo na brze punjače, na kojima je punjenje skuplje. Također, brzi punjači koncentriraniji su na autocestama, gdje valja platiti i cestarinu. Problem je na našim autocestama nedostatak dovoljnog broja brzih punjača, odnosno ima ih sasvim dovoljno za razdoblje izvan turističke sezone. U sezoni, pak, pravi je izazov električnim automobilom bez nekih posebnih kombinacija povezati kontinentalni dio Hrvatske i obalu jer se dugo čeka u redu za punjenje, a ima i dosta pokvarenih punjača.
Prebacimo li se u urbana područja, u većim gradovima prevladavaju stambene zgrade, u manjima obiteljske kuće. Vlasnici kuća u prednosti su jer se električni automobil može odlično uklopiti u njihov životni ritam budući da ga mogu puniti na kućnoj mreži ili u vlastito dvorište postaviti poseban punjač. Problem je tu u imovinskom stanju hrvatskih građana jer električni auto košta više od istovjetnog benzinca, košta i punjač, a često je potrebno dodatno platiti prilagođavanje instalacije i dokup raspoložive električne energije. Dakle, nije to priča za one slabijeg imovinskog stanja.
U gradovima, pak, starije stambene zgrade nemaju ni mjesta za parkiranje povezana s konkretnim stanovima, a kamoli punjač uz parkiralište. Vozač koji stanuje u takvoj zgradi – ako automobil ne može puniti na poslu – osuđen je na potragu za slobodnim punjačem, potom na ostavljanje automobila na sat, dva, tri, pa povratak po automobil, koji valja s mjesta za punjenje preseliti na klasično parkirališno mjesto. Sveopći kaos, rekao bi prosječan vozač stasao na klasičnom benzincu ili dizelašu. Ili možda nije? Ne mora biti, ali u Hrvatskoj uklapanje električnog automobila u svakodnevicu definitivno iziskuje više prilagođavanja i ustupaka nego što ih moraju činiti građani nekih drugih, imućnijih europskih država.
Prije svega, valja odustati od težnje da svako putovanje odradimo u najkraćem mogućem roku. Bit će i takvih, naravno, ali tada uzmite u obzir nužnost punjenja automobila na najbržim, pa time i najskupljim punjačima. Alternativa je prihvatiti putovanje kao dio iskustva, kao dio odmora, te u rutu uključiti zanimljiva mjesta koja možete razgledati dok je automobil na punjaču. Ili to vrijeme rezervirati za opušteniji objed umjesto onoga “s nogu”.
U svakodnevnom ritmu, pak, vozač koji se želi prebaciti u električni automobil – a nema ga mogućnost puniti ni na poslu ni kod kuće – trebao bi istražiti gdje su mu najbliže punionice. Ovisno o udaljenosti punionice od kuće ili radnog mjesta, možda vrijeme čekanja dok se napuni baterija automobila može iskoristiti za opuštajuću šetnju ili kakav trening. Dakle, izvedivo je, ali valja se malo reorganizirati. Kako se postavlja sve više punjača, može se očekivati da će se vlasnici električnih automobila trebati sve manje prilagođavati situaciji. Štoviše, nedavno sam – povodom dolaska u Hrvatsku BYD-a, najvećega kineskog proizvođača automobila – čula ohrabrujuću izjavu upravo u tom smjeru.
Njihov je cilj, naime, prilagoditi automobil vozaču, a ne tjerati vozača da se prilagodi ritmu električnog automobila. Pa će stoga forsirati ultrabrze punionice koje su u stanju bateriju automobila napuniti za samo pet minuta. Ni kavu ne stignem popiti za pet minuta pa bi meni to mogao biti velik poticaj u prelasku na električni automobil. Vjerujem da nisam osamljena u tom stavu, tim više što su proizvođači automobila dosad već riješili sve one “dječje bolesti” s kojima su se prijašnjih godina suočavali. Prisjetimo se, uz nedostatak punionica i visoke cijene vozila, električnim se autima spočitavao premalen doseg s jednim punjenjem baterije i dugo vrijeme potrebno za punjenje. Na brzim punjačima velika ih se većina danas do 80% kapaciteta baterije napuni za 20-25 minuta (dakle, dok popijete kavu…).
Doseg im je znatno porastao, pa novi električni automobili kompaktne klase danas u pravilu s punom baterijom “dobace” 480 do 560 kilometara. Čak i gradski auti idu do 280 – 310 km, urbani SUV-ovi do 400 km, što znači da ih prosječan vozač treba puniti svaka tri do četiri dana, katkad i rjeđe. Što se, pak, iskustva u vožnji tiče, tu i nije bilo puno zamjerki. Možda jedino izostanak zvuka klasičnog motora, za kojim posebno patim u nekom rasnom “sportašu” jer umjetno generiran zvuk teško se može mjeriti s pravim. No neki baš vole tišinu električnih automobila pa je to jedna od onih stvari o kojima se ne raspravlja – ili vam se sviđa ili vam se ne sviđa, nema pravog i pogrešnog odgovora.
Ono što mi se svakako sviđa nenadmašan je odziv “strujića” – velik okretni moment odmah na raspolaganju, spremnost da poskoče čim vozač zatraži, agilnost u probijanju gradskim prometom. Upravo zbog tog okretnog momenta, uvijek raspoloživog, vozne osobine prosječnih električnih automobila u pravilu su usporedive s onima kod snažnijih benzinaca, bez obzira na dodatni teret baterije.
Kad na kraju podvučemo crtu, uz neizostavnu napomenu o izostanku emisija CO2 prilikom rada električnih vozila i činjenicu da najnaprednije tehnologije većinom bivaju ugrađene najprije u aute na struju, danas je više argumenata “za” nego onih “protiv”. Vjerojatno bi električni auti već i bili znatno rasprostranjeniji nego što to jesu da Europska komisija nije odlučila zabranama i kaznama povećavati njihov tržišni udjel. Batina bez mrkve rijetko kada upali…
