Kako bi smanjila mogućnost povratka financijskog kraha koji je svijet pogodio 2007. i 2008. godine, nadzorna tijela pokušavaju dugoročno osnažiti institucije, barem onoliko koliko im uspiju posvetiti pozornosti uz krizu grčkog duga, američko ograničenje na zaduženje vlada te potencijalno prelijevanje zaraze eurozone na banke. Glavna potka njihova truda jest osnaživanje klirinških kuća za derivate, instrumente koji su pospješili imploziju AIG-a i drugih tvrtki tijekom posljednje financijske krize. No, klirinška kuća nije lijek za sve, a njezini su nedostaci i ograničenja dalekosežni.
Poučak AIG-a
Kad se tvrtka želi zaštititi od fluktuacije valute, može pomoću derivata smanjiti izloženost ciljanoj valuti tako što će, primjerice, trgovinskom partneru zajamčiti plaćanje ako vrijednost eura poraste, a njemu se plati kad vrijednost eura padne. Iako tvrtka koja se služi derivatima smanjuje izloženost riziku od pada vrijednosti eura, derivate prati nov rizik, a to je da partner neće ispuniti svoj dio dogovora. Tvrtka, naime, riskira gubitak plaćanja ako cijena eura padne, a i njezin trgovinski partner dođe u krizu, kao što se dogodilo s AIG-om, Bear Stearnsom i Lehmanomom. Što je još gore, kao što smo se uvjerili u posljednjoj financijskoj krizi, ako mnoge financijske institucije stupaju u takve dogovore, zbog glasina o nesolventnosti svi bi ugovorni partneri određene institucije mogli istodobno zatražiti isplatu ili založno jamstvo, što bi dovelo do klasične bankarske krize koja bi se proširila na druge tvrtke. Kako bi smanjila rizik krize na tržištima derivata, nadzorna tijela diljem svijeta nastoje trgovinu derivata provoditi putem klirinških kuća ili burza. Klirinške će kuće imati brojne prednosti, no ne onolike kolike nadzorna tijela očekuju. No, najprije treba reći kako klirinške kuće funkcioniraju. Nakon što tvrtka koju treba zaštititi od valutnog rizika obavi trgovinu eura u dolare s bankom, obje strane svoj dio trgovinskog postupka prepuštaju klirinškoj kući. Obveze između tvrtke i banke prenose se i na posrednika, tj. klirinšku kuću. Klirinška se kuća štiti pomoću unaprijed osiguranog depozita dobivenog od banke (ako banka, recimo, propadne 2015. godine) i praćenjem ukupnog potrfelja banke u odnosu s klirinškom kućom. Kad banka ostvari dobit na trgovini derivata, klirinška kuća plaća banci; kad banka izgubi, ona plaća klirinškoj kući. Kad banka obavi veći opseg trgovine na račun klirinške kuće, klirinškoj kući to odgovara dokle god neto trgovina iznosi oko nule; kako tvrde nadzorna tijela, sustavni se rizik time smanjuje jer financijski sustav nije opterećen pojedinačnom naplatom duga. To jest točno, no vrijedi samo dok se otvaruje dobit. Suradnja s klirinškom kućom pospješuje transparentnost jer ukupnu izloženost može prijaviti nadzornom tijelu, koje će spremnije upravljati središnjom klirinškom kućom nego većim brojem banaka, čije poslovanje nije toliko transparentno. To bi trebalo osnažiti financijski sustav. No rizici, koji su uglavnom sustavni i veliki, i dalje su prisutni, a struktura klirinških kuća ih, na žalost, zatomljuje.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu