Prošle je godine Teksas zabranio profesionalni kontakt državnih službenika (uključujući sveučilišne profesore) s kontinentalnom Kinom, kako bi se “otvrdnulo” na utjecaj Komunističke partije Kine – entiteta koji vlada zemljom od 1949. i čiji je tadašnji vođa Deng Xiaoping prisustvovao teksaškom rodeu 1979. godine.

Braneći tu politiku, novi rektor Sveučilišta u Teksasu, moj kolega Will Inboden, piše u National Affairsu da “američka vlada procjenjuje da je Komunistička Partija Kine (KPK) svake godine pokrala američku tehnologiju u vrijednosti do 600 milijardi dolara – nešto od američkih tvrtki, ali velik dio od američkih sveučilišta”.

Američki BDP trenutačno iznosi oko 30 bilijuna dolara, tako da bi 600 milijardi dolara predstavljalo dva posto tog iznosa, ili otprilike 70 posto američkog proračuna za obranu (880 milijardi dolara). Također, iznosi oko jedne trećine svih troškova (1,8 bilijuna dolara) svih američkih koledža i sveučilišta, na sve predmete i aktivnosti, svake godine. Neka to bude 30 centi od svakog dolara školarine i trećina svake savezne istraživačke potpore.

Apsurdne brojke

Štoviše, čini se da su Kinezi bolje iskoristili ukradeno znanje nego što bismo to učinili mi. Usporedite njihovu stopu rasta s američkom ili pogledajte kineske gradove, njihove brze željeznice i napredne industrije. Zatim je tu eliminacija masovnog siromaštva i 3,5 milijuna inženjera i znanstvenika koje ta zemlja odškoluje svake godine. Takva krađa mora biti slična krađi smaragda iz Louvrea – igra nulte sume. Ne samo da Kinezi dobivaju dobre stvari, već nekako sprječavaju Ameriku da se njima koristi. Kako jako opako.

Naravno, brojka koju Inboden navodi je apsurdna, iako ne sumnjam da je američka vlada to negdje rekla. Takve tvrdnje o Kini (i ne samo Kini) postale su rutina posljednjih godina. Taktika je jednostavna. Zasićenjem informacijskog prostora nategnutim tvrdnjama koje su previše brojne i previše sveprisutne da bi se opovrgnule, neslaganje, a kamoli razilaženje u mišljenju, postaje ravno nelojalnosti, čak i izdaji.

Ipak, sveučilišta očito ne mogu biti tajni laboratoriji države nacionalne sigurnosti. Mi smo, po svojoj prirodi, otvoreni. Korisno znanje ili nove tehnologije koje proizvedemo prirodno postaju zajedničko vlasništvo cijelog svijeta. Zato postoje “publikacije”. Što se tiče američkih tvrtki, one su otišle u Kinu kako bi zaradile novac. Mnoge su uspjele. Kina je izvukla nešto iz toga, na štetu američkih radnika, možemo priznati, ali to je bio općeprihvaćeni dio cijele te priče. To se naziva kapitalizmom.

To smo već prošli. U 1950-ima, “Tko je izgubio Kinu?” postao je nacionalni ratni poklič jer su ambiciozni lovci na vještice u Kongresu i drugdje uništili karijere i živote američkih dužnosnika koji su poznavali tu zemlju iz prve ruke. Kada je moj otac služio kao veleposlanik u Indiji 1961. godine, poslao je telegram State Departmentu da se zalaže za priznanje Narodne Republike, da bi dobio ovaj legendarni odgovor: “Vaši stavovi, s obzirom na vrijednost koju imaju, već su razmotreni i odbačeni.”

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Pa ipak, na konferenciji 2003. godine, Chester Cooper, veteran nacionalne sigurnosti tog doba, rekao mi je da se čak i tadašnji državni tajnik Dean Rusk privatno složio, rekavši: “Nisam seoski idiot.” SAD bi priznao Narodnu Republiku Kinu nakon izbora 1964. da je John F. Kennedy živio i bio ponovno izabran; umjesto toga, Richard Nixon je otvorio vrata 1971. i Jimmy Carter zakoračio je kroz njih 1977. Bio sam prisutan u maloj gomili koja je dočekala velikog, ali sićušnog Denga kada je ušao u poslovnu zgradu Rayburn House 1979. godine.

Pogrešni prijevodi

U međuvremenu, situacija se ponovno mijenja. RAND, eminentna reduta američke misli o nacionalnoj sigurnosti, objavio je značajan dokument u kojem poziva na suživot s Kinom i na prihvaćanje legitimiteta Komunističke Partije Kine. Zamislite to. Autori navode slične stavove drugih vodećih stručnjaka za Kinu, posebno Rusha Doshija, bivšeg člana Vijeća za nacionalnu sigurnost, a sada u Vijeću za vanjske odnose, i pažljivo ispravljaju američke pogrešne prijevode zbog kojih su kineski službeni dokumenti i izjave izgledali agresivnije nego što su bili. Odjednom, visoko pozicionirani glasovi nagovještavaju ono što mnogi od nas koji gledamo Kinu bez blagodati unutarnjih izvora već dugo sumnjamo: da se kineska vlada uglavnom bavi upravljanjem Kinom.

Ali što se krije iza ovog prividnog zatopljenja odnosa? Može se naslutiti temeljem nedavnog razvoja događaja u trgovinskom ratu. Podsjetimo, Kina je nedavno najavila ograničenja izvoza rijetkih zemnih metala, a posebno galija, nusproizvoda proizvodnje aluminija (i cinka) koji je neophodan za naprednu elektroniku. Kina kontrolira više od 98 posto globalne opskrbe galijem, zahvaljujući svom kapacitetu aluminija, koji je 59 posto ukupnog svjetskog i 60 puta veći od kapaciteta SAD-a. Nakon pola stoljeća deindustrijalizacije, SAD ne može zatvoriti ovaj jaz – i ne postoje dobre zamjene za galij (niti za nekoliko drugih materijala koje Kina kontrolira). Kina je stoga učinkovito smanjila izglede za američki vojni sukob s Kinom.

Na sastanku sa svojim kineskim kolegom u Maleziji, američki ministar financija Scott Bessent osigurao je jednogodišnju odgodu kineskih ograničenja izvoza rijetkih metala. S kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u Busanu 29. listopada, Trump je potvrdio taj dogovor. Odgoda je, zapravo, probni rok: Kina će godinu dana procijeniti može li se zadržati novi duh nenapadanja, suradnje, deeskalacijske retorike i otvorene trgovine. Ako ne, situacija neće biti bolja za SAD za godinu dana, a obje strane to znaju.

Dugoročna povijest kineskog uspona i propadanja Amerike datira barem iz 1970-ih: kraj Maove ere u Kini i uspon ekonomije slobodnog tržišta u SAD-u, politika jakog dolara Paula Volckera i dolazak Ronalda Reagana. Priča o tome kako je Amerika opljačkana nije jednostavna, kao što naš predsjednik, moj guverner i uzbunjivači u našim sigurnosnim agencijama, trustovima mozgova i medijima vole tvrditi. Ali tu smo gdje jesmo. Čak su i naši najtuplji vođe počeli shvaćati da SAD više nema potpunu kontrolu.

Ovdje u Teksasu bilo bi lijepo kada bi nekolicina nas koji smo desetljećima točno pratili situaciju mogli povratiti svoje pravo na putovanje i profesionalni angažman s Kinom. Tada bismo mogli početi ponovno upoznavati naše lokalne vođe sa stvarnim svijetom. I – tko zna? – možda kada Xi posjeti SAD sljedeće godine, mogli bismo ga ugostiti na rodeu. Ne bi bilo prvi put.

© Project Syndicate, 2025.