Carine američkog predsjednika Donalda Trumpa najavljene na “Dan oslobođenja” možda jesu “pauzirane” gotovo odmah nakon njihova uvođenja u travnju – odgoda je nedavno produljena do 1. kolovoza, ali su poslale jasnu poruku: zemlje diljem svijeta moraju se prilagoditi novoj eri prisilne ekonomske diplomacije. Većina zemalja ne zauzima pristup odabira strana u natjecanju supersila.

Unutarregionalne veze

Trumpovi postupci – koji su ozbiljno potkopali povjerenje u SAD – Kini izgledaju kao prilika za jačanje globalnog utjecaja. U tu je svrhu ta zemlja pojačala svoju “ofenzivu šarmom”, s predsjednikom Xi Jinpingom koji je posjetio Kambodžu, Maleziju i Vijetnam – koje Kina naziva “žrtvama” američkih carina – kako bi postigao bilateralne sporazume koji obuhvaćaju zdravstvo, tehnologiju, poljoprivredu i obrazovanje.

Kina je također ukinula neke sankcije protiv Europske unije, koja posrće ne samo zbog Trumpovih carina, već i zbog njegova očitog nedostatka predanosti NATO-u. Na sastanku sa svojim nigerijskim kolegom kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi obećao je da će surađivati s afričkim zemljama u “odbacivanju protekcionizma”, “suprotstavljanju… maltretiranju” i obrani “poštenja i pravde”. “Kina će pružiti sigurnost ovom nesigurnom svijetu”, izjavio je Wang.

Mnoge od tih vlada ne protive se bližoj suradnji s Kinom i mogle bi pozdraviti priliku da pokažu SAD-u da imaju opcije, ali malo je razloga za očekivanje geostrateškog zaokreta prema Kini koji Xijeva vlada pokušava osmisliti. Uostalom, Kina ima vlastitu povijest prisilne diplomacije. Naime, Kina je stekla učinkovitu kontrolu nad protokom rijetkih zemnih metala, koji su ključni za bezbroj modernih tehnologija, od pametnih telefona do vjetroturbina i medicinskih uređaja.

Kina je 2010. godine zaustavila izvoz rijetkih zemnih metala u Japan na dva mjeseca zbog spora oko ribolova. U travnju je gotovo u potpunosti obustavila takav izvoz, ističući svoju sposobnost da ključne lance opskrbe rabi kao oružje. Slično tome, Kina je pokazala obrazac ograničavanja uvoza iz zemalja s kojima se ne slaže, često pod krinkom provođenja zdravstvenih i sigurnosnih standarda. Umjesto da jednu prisilnu moć zamijene drugom, zemlje prihvaćaju “ograničenu globalizaciju”, pri čemu njeguju mreže različitih partnerstava koja ograničavaju njihovu izloženost bilo kojoj supersili.

Predvodi jugoistočna Azija, ključna fronta u američko-kineskom rivalstvu. Svjesni svojih povijesnih podjela i teritorijalnih sporova, čelnici zemalja članica Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) već dugo nastoje ojačati mir i stabilnost kroz suradnju. Ali, taj je napor u posljednje vrijeme dobio novi poticaj. U anketi o stanju jugoistočne Azije iz 2025. većina ispitanika izrazila je potporu jačanju veza unutar ASEAN-a.

Ali, unutarregionalne veze samo su dio plana zaštite od rizika. Gotovo 52 posto ispitanika u državama jugoistočne Azije sada smatra EU drugim najpouzdanijim neregionalnim partnerom (nakon Japana), što je porast u odnosu na 41,5 posto prošle godine i nadmašuje SAD. Kao što je zamjenik premijera Singapura, Gan Kim Yong, rekao na nedavno održanom Forumu Nikkei o budućnosti Azije, osim “povećanih napora u smjeru regionalne integracije”, Azija mora “stvoriti spretno partnerstvo s istomišljenicima”.

MBA uz posao i letove

Od Züricha do Zagreba svakog drugog vikenda zbog MBA studija na ZŠEM-u

inovativan alat

Više ne gledaju samo CV i intervju: Ova tvrtka kandidate testira na potpuno nov način

Osim dubljeg angažmana s EU-om, Singapur razmatra mogućnosti s Čileom, Peruom i Mercosurom, Južnim zajedničkim tržištem, (Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj), dublju suradnju s Vijećem za suradnju u Zaljevu te jačanje Regionalnoga sveobuhvatnoga gospodarskog partnerstva (RCEP) i Sveobuhvatnoga i progresivnog sporazuma o transpacifičkom partnerstvu (CPTPP).

Slično tome, novoimenovani južnokorejski ministar trgovine ima povijest zagovaranja sudjelovanja te zemlje u Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu o transpacifičkom partnerstvu (CPTPP-u), koji ne uključuje ni SAD ni Kinu (iako je potonja tražila članstvo). To nije samo želja za proširenim pristupom tržištu, već i predanost globalizaciji utemeljenoj na pravilima, a ne na dogovoru. Kanada se također sve više otuđuje od SAD-a, zbog Trumpovih carina, poziva da postane 51. američka država i osobnih uvreda, ali Kanada neće tako brzo zaboraviti kinesku snažnu odmazdu za uhićenje 2018. godine (na zahtjev SAD-a) Meng Wanzhou, visoke izvršne direktorice kineskog tehnološkog diva Huaweija.

Kina je uvela carine na nekoliko uvoza iz Kanade; potpuno je obustavila uvoz kanadske govedine, a i pritvorila je dva kanadska državljana. “Dva Michaela” držana su gotovo tri godine – onoliko dugo koliko je trebalo da SAD pristane na oslobađanje Meng. Kako bi izbjegao ovisnost o bilo kojoj prisilnoj supersili, premijer Mark Carney zagovara trgovinske sporazume s ASEAN-om, EU-om i Mercosurom, a unutar Latinske Amerike, Brazil i Meksiko odlučili su ostaviti po strani svoje povijesno rivalstvo kako bi uspostavili dublju bilateralnu suradnju.

Važnost pravog vodstva

Isto vrijedi i za drugog najbližeg američkog saveznika, EU, čija potraga za “strateškom autonomijom” odražava jasnu želju da smanji svoju ovisnost i o SAD-u i o Kini, istodobno se štiteći od prijetnji koje predstavlja Rusija. Štoviše, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen zagovara snažnije trgovinske i investicijske veze s ASEAN-om i CPTPP-om, napominjući da bi takvi koraci povećali gospodarsku sigurnost Europe. Švedska poziva EU da postane punopravna članica CPTPP-a – korak kojim bi se stvorilo područje slobodne trgovine koje čini gotovo 30 posto globalnog BDP-a.

Pojava ograničene globalizacije odražava želju većine zemalja da budu izolirane od današnje konkurencije supersila. Iako mogu učiniti ustupke kako bi kratkoročno izbjegle carine i sankcije, također će naporno raditi na smanjenju svoje ranjivosti na takve prijetnje. Međutim, ako sustav temeljen na ograničenoj globalizaciji funkcionira, vodstvo je od ključnog značaja.

Tu na scenu stupaju srednje sile: moraju raditi zajedno kako bi podržale angažman temeljen na pravilima, stvorile prostor za manje države da unaprijede svoje interese i djeluju kao stabilizirajuće sidro za globalno gospodarstvo. Tek tada zemlje mogu izbjeći da budu taoci svjetskih supersila i umjesto toga krenuti vlastitim putevima s partnerima koji dijele njihovu želju za otvorenim i stabilnim ekonomskim poretkom.

© Project Syndicate 2025.