S obzirom na to da dvije trećine Amerikanaca, od kojih mnogi žive u zajednicama zapostavljenima desetljećima neravnomjernog rasta, više ne vjeruje da će im naporan rad omogućiti napredak, carine, subvencije i izravna javna ulaganja vratili su se među ključne alate u okviru savezne politike.

No, oslanjanje isključivo na te alate nosi rizik precjenjivanja onoga što nacionalna politika može postići sama po sebi, ali i podcjenjivanja razornih učinaka naglih promjena politika na upravo one zajednice kojima bi one trebale pomoći.

Primjer Kine

U tako velikoj i raznolikoj zemlji kao što je SAD, širenje ekonomskih prilika, otvaranje kvalitetnih radnih mjesta i privlačenje ulaganja u ključne sektore ovise o mjerama poduzetim u stotinama lokalnih zajednica, od kojih svaka ima vlastite institucije i ograničenja. Najučinkovitije ekonomske strategije stoga će spojiti nacionalne ekonomske prioritete s lokalnom fleksibilnošću i kapacitetima, omogućujući zajednicama da eksperimentiraju, uče i prilagođavaju se.

Kako bi upravljao budućim tehnološkim tranzicijama i osigurao ravnopravniju raspodjelu koristi gospodarskog rasta, SAD treba vlastitu verziju onoga što politologinja Yuen Ang naziva “usmjerenom improvizacijom.” U svojoj srži, ovaj pristup ima za cilj uskladiti savezne i državne prioritete s načinom na koji lokalne samouprave i institucije osmišljavaju i provode razvojne planove. Kina pokazuje kako takav model može funkcionirati u velikom opsegu. Osporavajući konvencionalni narativ koji kineski gospodarski razvoj prikazuje kao proizvod donošenja odluka odozgo prema dolje, Ang tvrdi da je brzi rast zemlje potaknut lokalnim inovacijama i vodstvom, vođenim jasnim nacionalnim ekonomskim i tehnološkim ciljevima.

Naravno, američki problem nije nedostatak improvizacije. Diljem zemlje, koalicije lokalnih vlasti, filantropa i organizacija civilnog društva već se suočavaju sa složenim ekonomskim izazovima. Često to čine uz malo smjernica jer je savezna vlada bila nepouzdan partner veći dio proteklih pola stoljeća, mijenjajući prioritete i alate od jedne administracije do druge, pokazujući pritom samo povremeni interes za ekonomski razvoj.

Decentralizacija gospodarskog razvoja bila je manje namjerna strategija, a više posljedica postupnog povlačenja savezne države iz trajnih javnih ulaganja početkom 1970-ih, nakon desetljeća snažnog poslijeratnog angažmana. Lokalni akteri bili su odgovorni za provedbu, ali rijetko su imali resurse ili institucionalne kapacitete potrebne za njihov uspjeh.

Države pružaju još jednu ključnu, iako nedovoljno iskorištenu, platformu za gospodarski razvoj. Iako nemaju opseg savezne porezne osnovice, njihova kontrola nad tri ključne poluge – strategijom, koordinacijom i zakonodavstvom – omogućuje im da osiguraju međusobno jačanje lokalnih napora, umjesto da djeluju izolirano.

ekonomski rast

Jedan sektor ima presudan utjecaj na rast Hrvatske – i nije turizam

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

Primjerice, državne agencije za gospodarski razvoj mogu okupiti lokalne posrednike i općine oko zajedničkih prioriteta, od proizvodnje energije do privlačenja i podrške podatkovnim centrima. Okupljanje posrednika koji su bliži lokalnim tvrtkama i radnicima, uz podršku izvršnih mjera – poput reforme struktura financiranja zajedničkih koledža ili osnivanja novih institucija za istraživanje i razvoj – može pomoći državama da uklone uska grla u produktivnosti.

Ceremonije rezanja vrpce

Ipak, države se također bore s nedostatkom strateškog smjera. Prečesto se oslanjaju na korištenje oskudnog novca poreznih obveznika kako bi privukle tvrtke umjesto da ulažu u inovacije, talente i infrastrukturu koja podupire održivi rast. Iako ceremonije rezanja vrpce i visokoprofilna korporativna preseljenja donose kratkoročne političke koristi za aktualne guvernere, rijetko donose trajne gospodarske dobitke.

Temeljni izazov je ostati na pravom putu. Budući da se gospodarski razvoj odvija desetljećima, znatno dulje nego bilo koji izborni ciklus, značajan napredak ovisi o lokalnim građanskim ekosustavima sposobnima izolirati dugoročne ekonomske prioritete od političke kratkovidnosti.

Ohrabrujuće je da je nova generacija građanskih organizacija počela činiti upravo to. Gledajući dugoročno, podržavaju gospodarski razvoj kroz koordinirana ulaganja u istraživanje i razvoj, osposobljavanje za posao i nekretnine. Zajedno, ovi napori odražavaju širi pomak u gospodarskom razvoju, od marketinga lokacija vanjskim investitorima, prema izgradnji strategija oblikovanja tržišta temeljenih na lokalnim prednostima i prilagođenih novim industrijama. Tehnološka središta kao što su Tulsa Innovation Labs i inicijative P33 u Chicagu, uz posrednike na tržištu rada kao što su Shaping Our Appalachian Region u istočnom Kentuckyju i Coalfield Development u Zapadnoj Virginiji, primjeri su ovog pomaka.

Budući da ove organizacije djeluju u potpuno različitim kontekstima, njihove se sposobnosti znatno razlikuju. A bez koherentnog saveznog okvira, njihove inovacije teško je identificirati, replicirati ili skalirati. Tu savezne i državne vlasti mogu igrati ključnu ulogu – ne diktiranjem ishoda, već podrškom lokalnim inicijativama u službi nacionalnih ekonomskih prioriteta. Zakon o čipovima i znanosti predstavlja koristan predložak.

Kroz portfelj od 13 programa, savezna vlada obvezala se uložiti više od 40 milijardi dolara u lokalizirane industrijske strategije koje povezuju lokalno eksperimentiranje s nacionalnim gospodarskim i sigurnosnim ciljevima. Iako su mnoga od ovih ulaganja preživjela proračunske rezove predsjednika Donalda Trumpa, njihova dugoročna budućnost ostaje neizvjesna, osobito s ukidanjem komplementarnih programa istraživanja i razvoja, osposobljavanja radne snage i gospodarskog razvoja.

To naglašava krhkost saveznih gospodarskih strategija. Guverneri imaju rijetku priliku nadograditi početna ulaganja savezne vlade u lokalno utemeljenu gospodarsku politiku jačanjem partnerstva s regionalnim dionicima. Istovremeno, s obzirom na nestabilnost i savezne i državne politike, presudno je ulagati u nevladine institucije, uključujući istraživačke organizacije i regionalne razvojne kolektive, koji mogu osigurati povezanost, kontinuitet i održati napredak tijekom vremena.

Unatoč nedavnoj nestabilnosti politika, zamjetna je iznimna količina eksperimentiranja na svim razinama američkog saveznog sustava. Pred nama je izazov povezivanja tih napora, olakšavanja prijenosa ideja i izgradnje zajedničkog razumijevanja lokalnih kapaciteta i prilika. U demokratskom sustavu koji se opire pristupu zapovijedanja i kontrole, fleksibilnost je značajka, a ne greška.

Međutim, fleksibilnost ne mora ići nauštrb usmjeravanja ili koordinacije. U nedostatku dosljednog saveznog vodstva, okvir povezane improvizacije nudi obećavajući način za povećanje učinka lokalnih razvojnih inicijativa, čime se produktivnost i gospodarske prilike šire na veće dijelove zemlje.

* Koautor članka je Rohan Sandhu, direktor i suosnivač inicijative Reimagining the Economy pri Harvard Kennedy School

© Project Syndicate, 2026.