Na prošlomjesečnoj Općoj skupštini UN-a američki predsjednik Donald Trump održao je pobjednički govor.

Desetljeće nakon što je svojim pristašama poručio da će nanizati toliko pobjeda da bi se “mogli čak i umoriti od pobjeđivanja”, ponudio je popis uspjeha, uključujući okončanje osam ratova, akciju protiv “bliskoistočnog nasilnika” Irana, dogovor s Danskom oko Grenlanda i uhićenje venezuelanskog “odmetnutog diktatora” Nicolása Madura.

‘Nešto radi krivo’

Trumpu u prilog ide činjenica da su neki od tih uspjeha značajni. Predsjedao je krhkim, ali važnim prekidom vatre u Gazi, a njegova intervencija u Venezueli – iako u suprotnosti s međunarodnim pravom i danas motivirana poglavito “plijenom” u obliku državnih resursa – doista je svrgnula dugogodišnjeg protivnika SAD-a i stvorila mogućnost (iako daleku) za slobodne i poštene izbore, prve u više od deset godina.

No, njegov je govor otkrio i nešto drugo: sve veća ograničenja njegove moći na ulasku u završnu fazu mandata, uz istodobni pad rejtinga popularnosti i interakciju s čelnicima čiji će mandati trajati daleko dulje od njegova. Trump, nekoć najmoćnija i najnepredvidljivija sila na međunarodnoj sceni, sada je prošao vrhunac svoje sposobnosti remećenja međunarodnog poretka.

Dokazi o Trumpovu slabljenju utjecaja mogu se pronaći u njegovim glavnim prioritetima: carinama, ratu u Iranu i provedbi imigracijskih zakona. Ranije ove godine Vrhovni sud poništio je njegovo korištenje izvanrednih ovlasti za uvođenje carina. Čak i prije te odluke Trump se suočio s ograničenjima vlastite moći u kratkotrajnom trgovinskom ratu s Kinom, koja je na njegovu carinsku stopu od 145 posto odgovorila vlastitom stopom od 125 posto i obustavom izvoza ključnih minerala.

Kao posljedica toga Trump ne samo da je ublažio svoju politiku prema Kini, već je gotovo u potpunosti preokrenuo svoj stav, prostrijevši crveni tepih kineskom predsjedniku Xi Jinpingu tijekom njegova nedavnog posjeta Washingtonu. Trump je čak dočekao Xija u zračnoj luci – što je prvi put da je neki američki čelnik ponudio takvu dobrodošlicu u sklopu državnog posjeta još od 1962. godine – i ponudio prodaju oružja Kini (kršeći pritom američke zakone).

Slično tome, kada je Trump pokušao pojačati trgovinski pritisak na Kanadu, kanadski premijer Mark Carney odgovorio je carinskim protumjerama i novom strategijom “srednje sile”. Iako je Trump točno procijenio da ima ekonomsku prednost nad Kanadom (budući da više od 70% kanadskog izvoza odlazi u SAD), podcijenio je neravnotežu moći između sebe, kao nepopularnog lidera kojemu su preostale samo dvije godine mandata, i Carneyja, koji bi se uz potporu veću od 60 posto mogao održati na vlasti godinama. Sada Kanada razmišlja još šire, stvarajući bliske veze s Europskom unijom i pokušavajući pridobiti druge zemlje, poput Australije i Ujedinjenog Kraljevstva.

mikro poduzetnici

Velike promjene ne donose samo veliki sustavi

pametno rješenje

Monri Payments prvi u regiji trgovcima omogućuje Click to Pay rješenje u suradnji s Mastercardom

Trump je naišao na slične granice i u ratu s Iranom. Nakon što je pokušao izvesti brzu smjenu režima bez slanja kopnenih snaga koje su za to bile potrebne, njegova je administracija ostala zatečena iranskim zauzimanjem Hormuškog tjesnaca te je shvatila da ne može postići trajni sporazum o njegovu ponovnom otvaranju. Što je još gore, Trumpov zadatak u rješavanju rata dodatno je zakompliciran činjenicom da Iranci više ne vjeruju američkim sporazumima. Upravo je Trump, naime, raskinuo izvorni nuklearni sporazum američkog predsjednika Baracka Obame, a zatim napao Iran dok je ovaj aktivno pregovarao o novom.

Iranska strategija sada je čekanje da Trumpu istekne mandat, nadajući se da će ga ekonomski pritisak zbog zatvaranja tjesnaca i njegov sve slabiji politički kapital na kraju prisiliti da ponudi veće ustupke. Trump je pokušao poslati signal da neće uzmaknuti – prijeteći da će “uništiti” zemlju, naglašavajući da gubitak na međuizborima neće promijeniti njegovu strategiju i šaljući nove snage na Bliski istok – no Iran ostaje nepokolebljiv.

Na domaćem planu, Trumpova glavna imigracijska politika također nailazi na otpor. Ranije ove godine, operacija Metro Surge u Minnesoti izazvala je toliko raširene nemire da je povjerenik za granicu Tom Homan morao prekinuti tu inicijativu. Sada se republikanci u Kongresu, od kojih se mnogi kandidiraju za reizbor ovog studenog i suočavaju s malim izgledima zbog Trumpova pada popularnosti, ograđuju od njega. Čak i Jim Justice, dugogodišnji Trumpov saveznik u Senatu koji razmatra kandidaturu za guvernera Zapadne Virginije, tvrdi da administracija “nešto radi krivo” sa svojom imigracijskom politikom.

Između ambicija i mogućnosti

Trump, naravno, ostaje utjecajna figura na globalnoj sceni s obzirom na to da upravlja najmoćnijom vojskom na svijetu i može se osloniti na dinamično domaće gospodarstvo. No, kako se jaz između njegovih ambicija i mogućnosti produbljuje, smanjuje se razina globalnog rizika povezanog s njim u svim područjima, osim u jednom: umjetnoj inteligenciji (AI), gdje njegova sposobnost narušavanja globalnog poretka zapravo raste.

Trump je odbacio regulaciju umjetne inteligencije kako bi osigurao “pobjedu” u utrci protiv Kine, unatoč sve češćim sigurnosnim incidentima (od pokušaja korisnika da razviju biološko oružje do valova hakerskih pohoda) koje su dokumentirale američke tvrtke poput OpenAI-ja i Anthropica. Time je stvorio gotovo stopostotnu sigurnost da će se prije ili kasnije pojaviti kriza potaknuta umjetnom inteligencijom. Poput njegovih poteza u trgovini, prema Iranu i u provedbi imigracijskih zakona, takav će se razvoj događaja oteti kontroli na trenutačno nepredvidljive načine, pružajući na kraju još jedan dokaz o ograničenjima njegove moći u posljednjim godinama njegova predsjedništva.

© Project Syndicate, 2026.