Da bismo razumjeli populističku pobunu protiv slobodne trgovine i drugih stupova srednjostrujaške ekonomije – pobunu koju je američki predsjednik Donald Trump upregnuo u svoje političke ambicije s nevjerojatnom vještinom – moramo se osvrnuti na pokret protiv politike rezova koji je uslijedio nakon globalne financijske krize 2008. – 2009.

Nakon krize, protivnici politike rezova počeli su tvrditi da je takozvano “ograničenje državnog proračuna” manje ekonomska nužnost, a više zloćudna intelektualna tvorevina koja okrutno ograničava socijalnu potrošnju i prijenose novca. Prema njihovu mišljenju, vlade – barem u razvijenim gospodarstvima – gotovo uvijek mogu izdati više duga uz minimalne dugoročne troškove.

Neizbježni troškovi

Tijekom 2010-ih, kada su kamatne stope – posebno na dugoročni državni dug – pale na povijesno najniže razine, dokazi protiv politike rezova činili su se ne samo politički prikladnim, već i mnogima intelektualno uvjerljivim. Čak i nakon što je omjer duga i BDP-a američke vlade porastao za gotovo 40 posto u godinama nakon krize 2008., mnogi su se ekonomisti pitali: Zašto se ne zadužiti više? Odgovor je bio da je velik dio duga bio relativno kratkoročni pa je SAD bio vrlo izložen rastućim kamatnim stopama. Nakon pandemije bolesti COVID-19, kako su se kamatne stope vratile na normalnije razine, troškovi servisiranja duga u SAD-u više su se nego udvostručili i nastavljaju rasti kako starije obveznice dospijevaju i moraju se refinancirati po višim stopama. Iako mnogi političari tek trebaju shvatiti posljedice toga, negativni učinci povišenog duga i viših kamatnih stopa već se materijaliziraju.

U Europi je promjena jednako upečatljiva. Njemački kancelar Friedrich Merz otvoreno je izjavio da socijalna država, barem u svom sadašnjem obliku, više nije priuštiva. Europske zemlje već se suočavaju sa sporim rastom i starenjem stanovništva, a sada također moraju povećati potrošnju na obranu – trošak za koji protivnici politike rezova možda nemaju strpljenja, ali je sve neizbježniji. Povijesno gledano, većina dužničkih i inflacijskih kriza dogodila se kada su vlade koje su mogle u potpunosti ispuniti svoje obveze umjesto toga odabrale inflaciju ili bankrot. Kada ulagači i javnost osjete spremnost vlade da pribjegne takvim heterodoksnim mjerama, povjerenje može ispariti mnogo prije nego što se dug pokaže pretjeranim pa tvorcima politike ostaje malo opcija. Stoga, iako teoretska gornja granica državnog duga može biti vrlo visoka, praktična ograničenja često su mnogo niža. To ne znači da postoji precizan prag na kojem dug postaje neodrživ – jednostavno je u igri previše varijabli i neizvjesnosti. Kao što smo Carmen Reinhart i ja primijetili u radu iz 2010., dinamika duga slična je ograničenjima brzine: prebrza vožnja ne jamči sudar, ali povećava rizik od njega.

Za napredna gospodarstva stvarna opasnost koju predstavlja visoki dug nije neizbježna propast, već gubitak fiskalne fleksibilnosti. Veliki teret duga može ograničiti spremnost vlada da uvedu poticaje kao odgovor na financijske krize, pandemije ili duboke recesije. Štoviše, povijest pokazuje da, ako je sve ostalo pod jednakim uvjetima – dominacija valute, bogatstvo i institucionalna snaga – zemlje s visokim omjerom duga i dohotka dugoročno rastu sporije od inače sličnih gospodarstava s niskim dugom. Unatoč tome, Reinharta i mene oštro su kritizirali zbog neformalnog konferencijskog rada iz 2010. godine koji je ispitivao dobro dokumentiranu vezu između visokog javnog duga i sporijeg rasta koristeći novoprikupljene povijesne podatke iz naše knjige “This Time Is Different” (Ovaj put je drukčije) iz 2009. godine. Napadi su eskalirali 2013. godine, kada su tri ekonomista koja su se protivila politici rezova tvrdila da je rad prepun pogrešaka i da, nakon što su ispravljene, podaci pokazuju malo dokaza da visoki dug ograničava gospodarski rast.

U stvarnosti, njihova se kritika uvelike oslanjala na selektivno citiranje i polemičko pogrešno predstavljanje. Naš je rad sadržavao jednu pogrešku – što nije neuobičajeno u ranom, neformalnom radu koji nije recenziran – ali ništa više od toga. Ključno je da prepoznavanje da vlade moraju biti svjesne duga ne podrazumijeva automatski potrebu za politikom rezova. Povećanje poreza ili umjereni porast inflacije, kao što sam tvrdio 2008., ponekad može biti manje zlo.

Potpuna, objavljena verzija našeg rada iz 2012. godine i temeljena na većem skupu podataka, nije sadržavala pogreške i došla je do gotovo identičnih zaključaka – činjenice koju tabor protiv politike rezova i dalje ignorira. Od tada deseci rigoroznih studija dosljedno povezuju visoke razine duga sa sporijim rastom. Točni uzročni kanali još uvijek su predmet rasprave među ekonomistima, ali dokazi su neosporni.

Logika besplatnog ručka

Čini se da velik dio zbunjenosti proizlazi iz uobičajene pogreške miješanja duga s deficitima. Iako su deficiti učinkovit alat i apsolutno su nužni tijekom kriza, veliki naslijeđeni dugovi gotovo uvijek djeluju kao kočnica rasta i ostavljaju vladama manje manevarskog prostora.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Pokret protiv politike rezova posljednjih je godina izgubio i zamah i intelektualni kredibilitet, dijelom zbog inflacije nakon pandemije, ali još važnije – zato što se čini da su se realne kamatne stope normalizirale. Kao posljedica toga, logika besplatnog ručka na kojoj se temelji ekonomija politike rezova razotkrivena je kao ono što je oduvijek bila: opasna iluzija.