Koga bismo na čelu USKOK-a da ga biramo sami, ali da je po uzoru na slavnog Amerikanca koji simbolizira da je moguće eliminirati korupciju i velike zločine sredinom 30.-tih godina prošlog stoljeća u Clevelandu, tada percipiranom da je najopasniji grad u Sjedinjenim Američkim Državama. Uz pretpostavku da ga i pronađemo, naravno uz plaću oko koje se nećemo cjenkati jer su nam bitni rezultati, problem na žalost time ne bio riješen. Naime, čak i takav beskompromisni borac za pravdu ovdje bi se sapleo, jer kako biti uspješan kod rasporeda snaga u sustavu u kojem je USKOK sastavni dio DORH-a, tijela koje odgovara vladajućoj eliti, što svako malo potiče vječnu sumnju u neovisnost?! Također, može li onaj tko bi dobio odriješene ruke biti uspješan nakon što je sustav urušen (vrijedi za niz institucija) ili se rapidno urušava: naime, 30-ak njegovih pomoćnika godišnje bi radilo na oko 4 do 5 tisuća predmeta od kojih su neki nemoguće veliki, s tim da je ne manji problem to što kolege izvan USKOK-a rješavaju ne mali broj onih koji je u odnosu na korupciju trivijalan.

Međutim, bez učinkovitog i kvalitetnog pravosuđa nijedna država ne može funkcionirati učinkovito. Bez te poluge to znači da se ni gospodarstvo ne može razvijati u svim svojim potencijalima, a posebno kod ozbiljnih korupcijskih zagriza stradavat će BDP. U srži progresa cijelog društva nalazi se časno poduzetništvo, a jedna od temeljnih pretpostavki da se može govoriti o pravnoj sigurnosti i vladavini prava vezana je uz učinkovito pravosuđe. Ta temeljna zadaća svake države ovdje je već dugo meta ugroza, i tek je statistički jedno vrijeme izgledalo da stanje ide na bolje. Ipak, ako i kada pravosuđe ne funkcionira onda bi to trebao biti trajni opći znak uzbune da imamo problem koji je ozbiljan, a ne tek ispunjavati javni prostor samo kad se podnose godišnja izvješća kao što je slučaj aktualnog DORH-ovog izvješća ili kad izbiju afere. Štoviše to je radi opće higijene potrebno činiti sustavno i djelovati s kirurškim pristupom. Drugim riječima hrvatsko zdravstvo se može operirati i oporaviti, dokaz toga je aktualni recept McKinseyja kako Hrvatska do 2040. godine može smanjiti opterećenje bolestima za čak 34% i za sto tisuća smanjiti broj smrtnih slučajeva te ostvariti 9 milijardi eura dodatnog godišnjeg BDP-a, ali za bolest koja se zove neučinkovito pravosuđe lijeka još nema, dok je sustav predugo devastiran i za učinkovitost nekog novog Nessa. No, valja vjerovati da spas može doći iz redova struke, uz radikalne regulatorne korekcije čega nema u NPPO-u.

Prvi problem s kojim se ovdje susrećemo tiče se izostanka stručne rasprave, i to kroz vidljivi kontinuirani fokus struke, uz angažman predstavnika svih društvenih grupacija i političkih elita ((o)pozicije). Rasprave se moraju voditi i biti usmjerene na filtriranje i stvarno otklanjanje sistemskih prepreka i nedostatka koji onemogućuju učinkovit rad cijelog pravosuđa. To smo prošli u pretpristupnim pregovorima i to je dalo određene rezultate. Nebavljenje specifičnim temama zato što su usko pravne naravi, znak je ogluhe javnosti koja ne percipira probleme na više razina, pa ni stvaranje novih zaostataka i u sudstvu i u tužiteljstvu, što će u konačnici izazivati nove frustracije hrvatskih građana koji ionako nemaju povjerenje, a sve više se zanimaju samo za plaće i bolji standard te niže poreze. Jesmo li došli do točke koja graniči s razumom da ako imamo jeftine energente i riješimo se inflacije, sve drugo postaje nebitno, naravno ako nije neka mega afera. Naime, u tom ozračju ako nikoga više ne zanima kako promijeniti stanje, posljedica toga je da nitko u pravosuđu neće željeti preuzimati nove odgovornosti, naročito ne u USKOK-u u uvjetima još davno prepoznatih ogromnih kadrovskih i materijalnih ograničenja. Sve to se potvrđuje činjenicom da se na internom natječaju nitko nije javio za šefa tog tijela. A ni ono kroz što je prošla bivša šefica Uskoka nije bio poticaj nekom novom da se javi.

U izvješću DORH-a za rad u 2022. (primljenom na znanje), u širem kontekstu od političkog, rasvjetljava se kao novi problem stoga što je to nama svima sve tema, a što nije tema. I to zaslužuje posebnu stručnu studiju, moguće McKinseyja ili nekog drugog neovisnog konzultanta, jer sve upućuje na širi okvir koji je bitan za definiranje (ne)djelovanja i rezultata, po kriteriju razlučivanja bitnog od nebitnog do toga kako se stvari mogu pomaknuti naprijed. Mnogo toga što je na snazi dio je stare ‘energije’, odnosno mehanizama koji su neadekvatni odgovor na aktualne potrebe, primjer čega je dio predmeta koje ispada da generira država prema samoj sebi, dok gubi milijune eura u kaznenim procesima. RH ima gubitke iz nekretnina kojima upravlja njezina tvrtka Državne nekretnine koji idu na teret države u dijelu troškova režija od strane onih kojima su nekretnine dane na korištenje. DORH-u se ti predmeti ustupaju i tužitelji ovršuju dužnike za neplaćene komunalije, pa skupi profesionalni aparat troši svoje resurse, dok kroz prste prolazi milijune vrijedna blokirana pa deblokirana imovina okrivljenika prije kraja kaznenog procesa. Primjerice, u jednom izvještajnom razdoblju bilježi se da je približno 100 milijuna eura blokirane imovine, ali i da je istovremeno naplaćeno ili vraćeno 28 milijuna eura, tj. to je iznos koji bi trebao završiti u državnom proračunu, kako proizlazi iz pravomoćnih presuda.  No, nema podataka koliko je stvarno vraćano u državnu blagajnu, pa je za pretpostaviti da je posrijedi ‘kikiriki’, što je poražavajuće. Trebalo bi istražiti i te uzroke i koja su rješenja u sustavu naplate, kao i ispitati pravila o trajanju privremenih mjera vezano za blokadu ove imovine. Jer je očito, iako naplata nakon pravomoćne presude ne zastarijeva, da postojeće rješenje nije rješenje ako procesi do pravomoćnosti traju duže od trajanja izdanih privremenih mjera osiguranja, sve to uz anomaliju da se i tada moraju trošiti DORH-ova skromna sredstva za jalove ovršne postupke.