Sjećate li se kada su prije dva mjeseca pali elektroenergetski sustavi Španjolske i Portugala te kada je prije godinu dana pao elektroenergetski sustav Hrvatske? Stručnjaci, analitičari i influenceri bili su vrlo glasni želeći nam objasniti kako je krivnja u prebrzoj tranziciji prema niskougljičnom gospodarstvu. Naprotiv, kada je prije tri tjedna pao elektroenergetski sustav (tzv. Sjeverne) Makedonije, nastao je muk. Tek poneka vjestica u zakucima svemrežja.

Premda bi neke od argumenata iz zbora glasnih populista i simplifikatora događaja mogli uvažiti, težnja ka niskugljičnom energetskom sektoru nipošto nije uzrok problema koji su nastali u Španjolskoj, Portugalu, Hrvatskoj, pa i Makedoniji. Prije će biti kako smo postojeću mrežu shvatili zdravo za gotovo te, neulažeći u nju, poželjeli nove energetske paradigme provesti postojećom, zastarjelom, infrastrukturom.

Iako je incident u Makedoniji bio značajnije manje dramatičan nego li spomenuti recentniji incitenti, a ticao se volatilnosti napona u dijelu dana kada se manje troši električna energija te se manje razmjenjuje sa susjednim mrežama, njega treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje. Ovaj put su susjedi iz Bugarske pravovremeno uočili problem te su uravnotežili napone sustava, no to ne mijenja činjenicu desetljetnog odsudstva prilagodbe mreže novim energetskim paradigmama.

Slika nečinjenja

Problem, dakako, nije samo makedonski, nego sveeuropski. Primjerice, pad sustava u Španjolskoj, koja više od 40 posto električne energije proizvodi iz obnovljivih izvora te, posljedično, u Portugalu, koji je ostavio bez struje 55 milijuna ljudi, mogao bi poslužiti kao studija slučaja.

Naime, za razliku od elektrana na ugljikovodike, nuklearnih elektrana illi elektrana na neke druge oblike obnovljive energije, proizvodnja struje iz vjetra i sunca za elektroenrgetske sustave nestabilne je frekvencije, a tehnologije koje nestabilnu frekvenciju anuliraju ili smanjuju su izrazito skupe, treba li reći, u pravilo odsutne iz većine elektromagnetskih mreža, u prvome redu radi toga što bi ulaganje u njih poskupilo krajnji proizvod, ali i investicije u proizvodnju struje iz obnovljivih izvora.

Hrvatska, također, nije pošteđena tih problema. Prošlogodišnji pad mreže iniciran preopterećenjem crnogorske mreže to zorno pokazuje. U uvjetima turističke potrošnje u Hrvatskoj i okolici ovakve bi se stvari čečće mogle događati.

Međutim, valja ponoviti, obnovljivi izvori energije, često varijabilni, ovisni o vremenskim uvjetima, nedostatne frekvencije za sustav nisu srž problema. Glavni izazovi leže u nedostatnoj i zastarjeloj infrastrukturi, neobnavljanoj nekoliko desetljeća, koja sve teže podnosi nove energetske izazove.

Premda se cijela Europa susreće s takvim izazovima, smanjenje mrežarima kod nas dodatno je ograničilo sposobnost Hrvatskog operatora energetskog sustava (HOPS-a) i Operatera distribucijskog sustava Hrvatske elektroprivrede (HEP-ODS-a) za ulaganja. Ako tome dodamo neiskorištenost europskih fondova za ulaganja u infrastrukturu i smanjenje pritiska na mrežu kroz ulaganja u velike baterijske sustave, reverzibilne hidroelektranje, energetske zajednice, stvaranje alata za predviđanje potrošnje i sekundarnu regulaciju, steći ćemo jasniju sliku nečinjenja.

Konkretne komunikacijske vještine

Što danas znači biti relevantan iz perspektive onih koji kreiraju komunikaciju budućnosti?

POSLOVNI USPJEH I INOVACIJE U REGIJI

Trideset godina povjerenja: Kako su pametna rješenja i održivost osvojili hrvatske potrošače

Zaštitni znak juga EU

Dodatno povezivanje hrvatskog elektroenergetskog sustava sa zemljama koje su veći potrošači energije i koje bi mogle prihvatiti naše potencijalne kapacitete obnovljivih izvora, kao i izgradnja dodatne infrastrukture prema samome hrvatskom jugu, koji sada funkcionira kao elektroenergtski otok te je stoga vrlo podložan neprilikama u sustavima susjednih zemalja, neki su od prijedloga na koje se hrvatski “decision makeri” glede infrastrukturnih ulaganja godinama oglušuju.

Birokratske zapreke te institucionalna i izvaninstitucionalna korupcija dodatno su postale zaštitni znak juga Europe, a posebice Hrvatske, kako su nedavno naglasili predstavnici ulagača u proizvodnju struje iz obnovljivih izvora energije sa stručne konferencije.

Cijelu tu sveeuropsku situaciju dodatno kompliciraju cijene struje. Primjerice, u Njemačkoj cijena struje iznosi četiri puta više nego u Kini. Tehnologija za uravnoteženje napona sustava koji je sve više izložen električnoj energiji iz obnovljivih izvora jednostavno košta, a ne pomaže niti to što, kolokvijalno rečeno, Kina svoju zelenu tranziciju pogoni na konvencionalnu energiju, pa i onu najgoru za okoliš – ugljen.

Cjene struje diljem Europske unije, pa tako i u Hrvatskoj već opterećuju standard građana, bilo kroz cijene struje za kućanstva, ali i kroz cijene struje za industriju, koja se prelijeva na cijene drugih roba, pa i onih široke potrošnje. Ulaganja u infrastrukturu značit će, kako smo već naglasili, dodatni pritisak na cijene, što bi moglo izazvati veći otpor javnosti. No, odsutstvo takvih ulaganja dovest će do daljenjeg zanemarivanja elektroenergetskih sustava, ali i značajnijeg usporavanja niskougljičnih strategija.

Vrijeme za prilagodbu infrastrukture novim energetskim paradigmama gotovo je isteklo. Zastarjela infrastruktura, nedostatak ulaganja u mrežu i tehnologije za stabilnost sustava uzrokuju padove elektroenergetskih sustava. Sve to moglo bi usporiti europska stremljenja i investicije u postizanje niskougljičnoga gospodarstva. Stoga je potrebno djelovanje.