Čini se kako cijepljenje nakon prvih porođajnih muka ide nekim staloženim i dobrim putem, turisti i kolone na cestama ukazali su se prošlog tjedna prvi put nakon gotovo godinu dana, a epidemiološki influenceri nekako su postali manje privlačni. Ukratko, kao da se stvari polako vraćaju u normalu.

A novo normalno sve više podsjeća na staro normalno – pune terase kafića, povratak u urede, čak i pokoja svadba s više od 25 uzvanika.

Priča je to koja ne vrijedi samo za Hrvatsku, nego, čini se, i za veći dio zapadnog svijeta, vraćaju se stare teme, one koje sve manje imaju predznak “korona”. I tako će zasigurno biti do jeseni, a ako bude sreće i nakon toga.

Međutim, ono što se već sada vidi je to da smo zakoračili u devastirani svijet koji uvelike podsjeća na onaj nakon svjetskih ratova ili nekih sličnih apokalipsi. Gubici se tek zbrajaju.

Pa iako se čini kako dio kompanija, posebice onih svjetskih i nije nešto posebno pogođen, stvarni razmjeri štete znat će se tek najesen kada ćemo po godišnjim izvješćima za 2020. vidjeti tko je i koliko izgubio.

Tražit će se znanje i inovativnost

Do tada se očekuje veselo ljeto u koje Hrvatska zasigurno polaže velike nade. Uostalom, i izbori su gotovi, a godišnji odmori tek počinju. Međutim, istovremeno pušu neki novi futuristički vjetrovi, na koje se mi trenutačno baš puno i ne obaziremo, ali će nas pogoditi podjednako kao i sve ostale.

Prvi je nova inicijativa za globalni porez – velika, i zasad se čini, hvalevrijedna agenda američkog predsjednika Bidena kojoj plješću svi, od velikih država do velikih digitalnih korporacija. Možda jedino šute porezne oaze kojim je ovo udarac za koji tek treba vidjeti hoće li ga preživjeti.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Međutim, manje države poput Hrvatske imaju i razloga za brigu. Porez je uvijek u prošlosti bio odličan alat za privlačenje investicija. Pojednostavljeno, ako će on biti globalno isti koja je onda komparativna prednost neke države u odnosu na drugu?

Na prvu se čini kako će u konačnici i nekoj dalekoj budućnosti jedina istinske prednost biti znanje i inovativnost – baš ono u što mi kao država i ne ulažemo previše. Jer sada kada vraćamo Imunološki zavod prvo pitanje je – zašto smo ga uopće gasili, ali puno važnije je kako nakon toliko godina kasnije pronaći radnu snagu ili možda neku inovaciju.

Slično se može preslikati na sve naše grane ili sektore, a najveći grijeh svih struktura dosad bio je nečinjenje na obrazovnom planu.

Što je potpuno razumljivo u državi u kojoj se planira na razini jednog izbornog ciklusa i u tom istom vremenu, zbog raznih interesa, razara.

Međutim, ti futuristički vjetrovi koji dolaze donose i puno više od automobila s umjetnom inteligencijom koji su brzinski ograničeni, ili zauzdavanja sulude potrošnje stvari koje su limitirane na rok trajanja od dvije do tri godine, ako i ne kraće.

Osnovno je pitanje, ako krenemo nabrajati sve dolazeće trendove koji se neće kristalizirati i ostvariti u idućih tri li četiri godine, ali će svakako uloviti našu djecu i unuke, koliko smo mi na to sve to pripremljeni.

Vidimo li dalje od ljetnog veselja zbog dolaska turista koji pune naše novčanike i državnu blagajnu i pripremamo li se ozbiljno za to da će više od 30 posto poslova koji danas postoje negdje tamo 2040. biti nepostojeći li u rukama umjetne inteligencije i robota?

Hoćemo li stvarno za nekih 20-ak godina trebati konobare, prodavačice u trgovinama ili spremačice u hotelima, i što o tome misle oni koji u Hrvatskoj donose ključne odluke bojim se da nitko ne zna, a ozbiljno nas treba brinuti ako oni to doista ne znaju.

Možemo biti zločesti pa reći da koji god obrazovni kurikulum danas napravili kroz 10 godina to će biti zastarjelo. Nešto slično kao s potrošačkom tehnologijom.

Država sazdana na mitovima

Ali isto tako može se s pravom postaviti pitanje je li bilo koja vlast do danas za isti stol dovela sve one silne startupe, od kojih su neki sada već i jednorozi, i možda ih barem uključila u dugoročno planiranje?

Ali ne samo njih, možda i sve one privatne obrazovne institucije ili privatne liječničke klinike koje su u mnogočemu, npr. kvalitetom kadra i stranim iskustvima, počele nadilaziti spori i tromi državni sektor.

Možda sve ovo rečeno zvuči pomalo i dosadno i opće poznato, ali pokušajmo na trenutak zamisliti autonomna vozila u našim gradovima ili na našim autocestama, ili primjerice robote na recepcijama naših hotela. U svijetu gdje nam Google i Facebook plaćaju porez prema potrošnji – što u takvom svijetu ostaje za nas osim visoko specijaliziranih poslova za koje su potrebna posebna znanja.

E sad je pitanje tko nas i kada može naučiti ta znanja i ima li u ovoj državi netko viziju koja su to znanja? Jer nedostatak sredstva više nije isprika, to je riješila Unija.

Međutim, u državi sazdanoj na mitovima, te suncu i moru, u konačnici tražit će se krivac za praznu zemlju a to što će ga se tražiti svake četiri godine neće nas spasiti jer u konačnici uvijek ćemo glasati protiv i vrtjeti se u istom začaranom krugu.