Sjedinjene Američke Države su na prekretnici. Iz razloga o kojima će budući povjesničari raspravljati i koji će zaprepastiti mnoge – ta zemlja napada same temelje svoje snage: svoju otvorenost, svoje institucije i svoj globalni angažman.

Promjena je započela carinama predsjednika Donalda Trumpa. Njihova kaotična i nedosljedna primjena u provođenju loše definiranih ciljeva ne samo da je podigla troškove uvoza i poremetila globalnu trgovinu, već je i potkopala kredibilitet Amerike kao pouzdanog ekonomskog partnera, što je potaknulo pitanja o budućnosti dolara kao svjetske rezervne valute.

Zatim su uslijedili napadi na američka sveučilišta, koja su dugo bila kamen temeljac znanstvenog i tehnološkog vodstva te zemlje. Rezovi u financiranju istraživanja, veći porezi na zaklade i restriktivne vizne politike slabe njihovu sposobnost privlačenja i zadržavanja vrhunskih globalnih talenata. Posljedica toga je gubitak ne samo za akademsku zajednicu, već i za američke inovacije, a time i za šire gospodarstvo.

Fokus na prošlost
U međuvremenu, najdinamičniji sektor u zemlji – tehnologija – našao se pod političkim i regulatornim pritiskom. Apple, Alphabet (Google) i Meta suočavaju se sa sve većim nadzorom u zemlji, dok njihovi konkurenti u inozemstvu imaju koristi od podržavajućih industrijskih politika. Dok se većina zemalja pozicionira za natjecanje u gospodarstvu dvadeset i prvog stoljeća, SAD je usvojio politiku koja odražava prošlost (oživljavanje domaće proizvodnje, ublažavanje zaštite dječjeg rada).

Iza svih ovih nedavnih promjena u politici stoji temeljno pogrešno tumačenje pozitivnih prelijevanja koja je SAD generirao kroz povijest. Američko vodstvo u znanosti, sigurnosti i inovacijama zasigurno je koristilo drugima; ali umjesto da na to gleda kao na znak snage, Trumpova administracija to tretira kao dokaz eksploatacije. Odgovor je bio povlačenje, čak i ako to znači nanošenje štete institucijama koje su omogućile i održale američko globalno vodstvo.

Umjesto da obuzda uspon drugih zemalja, američko povlačenje stvara prilike za njihov napredak. To je najočitije u kontinentalnoj Europi. Suočeni s dugogodišnjim ekonomskim izazovima – niskim rastom produktivnosti, starenjem stanovništva i propuštenim prilikama u digitalnoj transformaciji – europski tvorci politike sve više smatraju zaokret Amerike prema unutra prilikom za nadoknadu zaostatka.

Dva nedavna događaja dala su im nadu. Prvo, njemačko ublažavanje ustavne “dužničke kočnice” (gornja granica godišnjih deficita) stvorilo je fiskalni prostor za prijeko potrebna javna ulaganja. Drugo, suočeni s geopolitičkom i gospodarskom fragmentacijom, sve je veći politički konsenzus da Europljani moraju djelovati s većim jedinstvom i svrhom. Ali iskorištavanje trenutka zahtijeva više od optimizma.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Četiri su uvjeta ključna ako Europa želi popuniti prazninu koju je ostavilo američko povlačenje. Prvo, Europska unija mora se oduprijeti strategiji Trumpove administracije “podijeli pa vladaj” izbjegavajući bilateralno pregovaranje s SAD-om bilo koje zemlje članice. Samo ujedinjenom frontom EU može iskoristiti svoju tržišnu snagu i braniti svoje interese.

Drugo, Europa mora prihvatiti otvorenost, posebno prema talentima i trgovini. S obzirom na to da SAD postaje sve neprijateljskiji prema međunarodnim studentima i stranoj radnoj snazi, Europa može imati koristi od nadolazećeg odljeva mozgova u SAD-u prihvaćanjem kvalificiranih migranata i istraživača.

Nadalje, budući da razvoj novih tehnologija zahtijeva ključne minerale i rijetke zemne metale koji trenutno nisu dostupni u Europi, također mora održavati produktivne trgovinske odnose s drugima – osobito s Kinom. To će iziskivati političku volju i priznanje da je otvorenost, ako se njome dobro upravlja, izvor snage.

Imigracijska politika
Treće, Europi je potrebna regulatorna reforma. Utemeljeno je divljenje prema europskim standardima za sigurnost hrane, zaštiti okoliša i radničkim pravima, ali pretjerani ili loše osmišljeni propisi u drugim sektorima ugušili su ulaganja i inovacije te spriječili rast produktivnosti. To osobito vrijedi kada pravila služe postojećim interesima, a ne širim društvenim ciljevima. Primjerice, kvalificirane izbjeglice često nisu u mogućnosti raditi zbog birokratskih prepreka.

Naravno, bit će teško popustiti takva ograničenja, posebno u zemljama u kojima su promjene politički skupe zbog visokog životnog standarda. Radnici u Europi neće svojevoljno bilježiti više sati, odustati od sigurnosti posla i dugih godišnjih odmora ili preuzimati neugodne zadatke. Ali neuspjeh u uvođenju potrebnih promjena značio bi žrtvovanje buduće dinamike kako bi se očuvala prošla postignuća.

Naposljetku, Europa se mora uhvatiti u koštac sa sve većim nedostatkom radne snage kroz imigracijske politike koje se podjednako odnose na kvalificirane i manje kvalificirane pojedince. Demografski pad i porast životnog standarda znače da su mnoga radna mjesta – posebno u skrbi, građevinarstvu i uslugama – nepopunjena. Ne postoji put do održivog rasta ili inovacija ako je radna snaga prenapregnuta i zadovoljava osnovne potrebe kućanstava i socijalne potrebe.

Reforma imigracijske politike ne znači prihvaćanje nekontroliranih granica, već stvaranje legalnih putova za one koji su voljni doprinijeti. Politički, ovo bi mogao biti najteži izazov od svih, s obzirom na porast antiimigrantskog raspoloženja i krajnje desnih stranaka. Ali to je bitno. Američko povlačenje s globalne pozornice predstavlja priliku za Europu koju nije imala desetljećima. Hoće li biti dorasla prilici ovisit će o njezinoj sposobnosti da formira ujedinjenu frontu, ostane otvorena, modernizira svoje regulatorne okvire i prihvati pragmatičan pristup imigraciji. U suprotnom, zamah bi mogao ponovno prijeći u Aziju, koja se nikada nije prestala pripremati za budućnost.