Kad sam bila dijete, moj otac, koji je svjedočio izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima, rekao mi je kako se traži zajednički jezik oko zajedničkih načela u svijetu rascjepkanom Hladnim ratom.

Deklaracijom, donesenom 1948., potvrđen je niz osnovnih prava, uključujući prava na odgovarajuću hranu. Države su dužne štititi, poštovati i ispunjavati takva prava i mogu biti pozvane na odgovornost ako to ne učine.

Članstvo Ujedinjenih naroda brzo je raslo 1960-ih, kada su mnoge bivše kolonije stekle neovisnost i nakon toga se zalagale za veću jednakost u globalnom upravljanju. Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji je Opća skupština UN-a usvojila 1966., pozvao je potpisnike da osiguraju pravednu raspodjelu svjetskih zaliha hrane u odnosu na potrebe.

Korporacije gladne profita
Šokovi u opskrbi naftom i stagflacija sredinom 1970-ih pomaknuli su zamah s upravljanja temeljenog na pravima pod vodstvom države na neoliberalizam kao prevladavajuću paradigmu donošenja politika. Taj se pristup temeljio na pogrešnim uvjerenjima da neometana tržišta najučinkovitije raspoređuju resurse, ekonomska globalizacija koristi svim zemljama, a privatni sektor pruža robu i usluge učinkovitije od javnog sektora.

Od 1980-ih, neoliberalni programi strukturne prilagodbe koje su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond nametnuli zemljama s ograničenim novčanim sredstvima, s pojavom Svjetske trgovinske organizacije, ograničio je politički prostor vlada na globalnom jugu.

Globalizirani industrijski prehrambeni sustav pod korporativnim vodstvom koji je iz toga proizašao i koji je obećao poboljšati sigurnost opskrbe hranom širom svijeta, bio je potpuni promašaj.

Građanima je prepušteno plaćanje cijene neoliberalnih politika: krhki lanci opskrbe, radnici bez prava, pogoršanje klimatske krize, ozbiljno smanjena biološka raznolikost, smanjen pristup zdravoj hrani, neodrživa prehrana i ekstremne ekonomske nejednakosti. S porastom gladi i pothranjenosti, vrijeme je za radikalnu korekciju smjera.

Reforma globalnog industrijskog prehrambenog sustava bit će teška, djelomično i zato što ga karakterizira iznimno visoka koncentracija moći u rukama nekoliko multinacionalnih poljoprivrednih tvrtki. Samo nekolicina tvrtki dominira globalnim tržištima žitarica i gnojiva, a ta je pozicija omogućila profiterstvo kada se lanci opskrbe prekinu, kao što su to učinile tijekom pandemije bolesti COVID-19 i nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Najnovija manifestacija ove koncentrirane korporativne moći pokušaji su multinacionalnih kompanija da steknu kontrolu nad globalnim upravljanjem hranom iz međuvladinog sustava temeljenog na pravima. Svjetski gospodarski forum pokrenuo je 2010. tzv. pristup upravljanju s više dionika u kojem svi imaju mjesto za stolom.

Ali taj je okvir znatno manje uključiv nego što zvuči. Kada se uloge, odgovornosti i interesi različitih aktera zanemaruju, a zanemaruju se i neravnoteže moći, korporacije neizbježno prevladavaju nad manje moćnima, a odgovornost vlade i ljudska prava se zaboravljaju.

Problem je nejednak pristup
Pozivanje korporacija da se pridruže procesu donošenja odluka prevaguje u korist industrijske monokulture tretirane kemijskim sredstvima – potez opravdan neoliberalnim narativom da očajnički trebamo iskoristiti korporativna ulaganja i inovacije kako bismo povećali proizvodnju hrane. U stvarnosti, svijet proizvodi više nego dovoljno da nahrani sve; problem je nejednak pristup, koji nalaže politička, a ne tehnička rješenja.

Potpora malim obiteljskim poljoprivrednicima, koji proizvode znatan dio svjetske hrane i dopiru do potrošača putem lokalnih tržišta, a ne globalnih lanaca opskrbe, iziskuje potpuno drukčiji politički okvir. Ali zašto bi multinacionalne korporacije zagovarale pristup koji je protivan njihovim interesima?

Summit UN-a o prehrambenim sustavima (UNFSS) u rujnu 2021. bio je apoteoza “multi-dioništva”. Organiziran bez naloga vlada i uz snažno sudjelovanje poljoprivredno-prehrambenih korporacija i Zaklade Gates, na summitu nije bilo riječi o pravu na hranu i, riječima Michaela Fakhryja, specijalnog izaslanika UN-a za pravo na hranu odvojen je od “stvarnih potreba ljudi”.

“Pregled stanja” tog summita, zakazan za kraj srpnja, prvi je globalni nastavak ovog nedogađaja. Mnoge organizacije civilnog društva koje se bore za pravo ljudi da odaberu strukturu svojih prehrambenih sustava osporile su oba događaja. Te skupine preferiraju platforme poput Odbora UN-a za svjetsku sigurnost opskrbe hranom, koji uključuje izborne jedinice koje su najviše pogođene nesigurnošću opskrbe hranom, usredotočuje se na strukturne uzroke gladi i nejednakosti te promiče odgovornost rezerviranjem glasovanja za vlade.

Narodni autonomni odgovor na UNFSS u javnim događanjima sredinom srpnja istaknuo je neravnoteže moći koje dovode u pitanje demokratsko upravljanje hranom i razmotrio je budućnost multilateralizma.

Određivanje načina postizanja odgovarajuće hrane za sve pravo je građana i dužnost vlada. Onima koji se bave ostvarivanjem dobiti ne bi trebalo biti mjesta za stolom.