Kako umiru i posljednji ljudi koji se sjećaju ratne uporabe nuklearnog naoružanja, 80 godina nakon Hirošime i Nagasakija, a oni koji pamte eskalaciju u vrijeme (prvoga) hladnoga rata polako ulaze u biološko razdoblje zaboravljanja, politički odnosi u svijetu stubokom se mijenjaju, dok se blokovske definicije u podjeli karata nakon “auzmeša” u novoj globalnoj partiji preferansa nastavljaju.

Bit će popraćeno, i već jest, carinsko-trgovinsko-energetskim ucjenama, u prvome redu, triju globalnih sila, ali i u pokazivanju nuklearnih mišića.

U novim okolnostima

Potonje vidimo posljednjih dana u neodgovornim izjavama iz Moskve o pitanjima totalnoga rata, ali i u odgovorima koji uključuju strateško premještanje nuklearnog naoružanja oko najvećih nuklearnih sila, bilo su u pitanju dvije nuklearne podmornice koje plove u blizinu Rusije, odmjeravanju mišića u Južnom kineskom moru i oko Tajvana, zauzimanju pozicija na Arktiku i oko Antarktika ili se pak radi o smjenjivanju utjecaja velikih sila u Africi i Južnoj Americi.

Carinski prijepori, uvođenje i suspenzije carina između blokova nova je normalnost, kao i novi carinski dogovori između zemalja unutar pojedinih blokova. Slično je i s trgovinsko-energetskim sporazumom SAD-a i Europske unije, koji su mnogi nazvali povijesnim, mnogi s druge strane Atlantika nemogućim za potpunu provedbu, a kritičari porazom Europske unije. I to radi toga što je SAD sporazumom dobio prilično puno, u prvom redu, ugovorno (ako se sporazum ratificira u svim članicama EU-a) tržište, energetsko u prvom redu, pogotovo u slučaju deeskalacije krize u Ukrajini koja bi značila postupni povratak istočnih energenata u Europu.

S druge strane, Europska se unija obvezala na sve ono što je SAD tražio, uz vrlo slabu pregovaračku, i prilično nerealnu, polugu u nekim carinskim odredbama i potencijalnom zatvaranju tržišta za neke proizvode. Pojednostavljeno, Europa se ugovorno obvezala na nešto što zbog novoga geopolitičkog konteksta i ne može izbjeći, kupnju američkih energenata, u prvome redu, ukapljenog plina, ali i izdvajanje za obranu u postotnim iznosima koje je Donald Trump tražio.

Jednostavno, u intermezzu popunjenom Bidenovom administracijom Europska unija se nije pripremila za moguć povratak trumpizma, koji je u svom prvome mandatu upravo to i najavio, političko trgovinsku borbu za energetsko tržište i pritisak za većim izdvajanjem u zajedničku obranu, ne bi li se proračun SAD-a rasteretio. Pri tome je slaba utjeha to što bismo mogli dokazivati kako je SAD od obrambenog i tržišnog (s malim ili nultim carinama) kišobrana koji je pružio zapadnom bloku itekako zaradio i imao koristi, no to je druge tema.

U novim je okolnostima, u kojim živimo od inicijacije agresije na Ukrajinu, ako ne od tada, a onda od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, hrvatska energetska infrastruktura ključna za najmanje dvije europske regije. Terminal za ukapljeni plin, koji će uskoro imati prihvatni kapacitet od blizu šest milijardi prostornih metara plina, s pristupnim plinovodima, ali i sustav Jadranskog naftovoda (Janaf) ključni su za opskrbu Srednje i jugoistočne Europe ugljikovodicima.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

To pogotovo vrijedi u kontekstu skorog prestanka izuzeća na uvoz ruskih energenata Europske komisije za Mađarsku i Slovačku, bilo preko jedinog djelatnog plinovoda Tursko-balkanskog toka ili putem naftovoda Družba, ali i u kontekstu sankcija Naftnoj industriji Srbije (NIS-u) poradi natpolovične izloženosti kapitalu iz Rusije. Poslovi Janafa, primjerice, uvoz kazahstanske nafte za Mađarsku, ili ugovor s NIS-om o opskrbi Srbije naftom, koji se trenutačno odvijaju temeljem mjesečnih američkih dopusnica Janafu, od ključne su važnosti u tom smislu za američku administraciju, sam Janaf, ali i dobar dio hrvatskih brodarskih logističara.

Stoga ne čudi sondiranje terena ministra Šušnjare, prije nekoliko mjeseci, u smjeru otkupa dijela, ili cijeloga, udjela Gazproma u toj srbijanskoj kompaniji (56 posto) – ako Rusi uopće žele prodati jer NIS nisu kupili isključivo radi profita, nego i radi vanjskopolitičkog utjecaja.

Iako, prema podacima Beogradske burze, NIS vrijedi oko milijardu eura, tržišna kapitalizacija i financijska vrijednost kompanije, time i voljnost ruske prodaje, s premijom, bila bi najmanje dvostruko viša. Proračunska operacija otkupa, a time i operacija u koju bi bio uključen Janaf, bila bi zbog visine cijene, ali i uključenosti hrvatskoga državnog kapitala u politički izloženu srbijansku kompaniju prilično nerealna.

Realnija opcija

No, opcija koja se ovih dana pojavila u američkim konzervativnim kuloarima, a prenosi se i u konzervativnim kuloarima nekih članica Europske unije, bila bi puno realnija. Uporaba nekog postojećeg fonda (spominju se neki slovački fondovi koji su se već pojavljivali u Hrvatskoj), u koji bi zainteresirane strane mogle uložiti potreban novac ne bi li se riješilo goruće pitanje vlasništva NIS-a, a time i mlinski kamen oko vrata cijelom energetskom regionalnom sektoru.

Bio bi to jamac energetske sigurnosti na rubovima Zapadnog bloka, koja je ključna za završetak njegove homogenizacije u novom geopolitičkom kontekstu i osiguranje stabilnosti Janafa kao jednog od stupova hrvatske energetike. Naposljetku, posredna vlasnička povezanost hrvatskog kapitala i strateške srbijanske kompanije bila bi zalog dobrih političkih i ekonomskih odnosa na Balkanu.