Svako novo trgovinsko ograničenje između Sjedinjenih Država i Kine trebalo bi razdvojiti ta dva gospodarstva – ili nam barem tako kažu. No, globalno gospodarstvo odbija surađivati sa zdravim razumom.

Zapravo, svaki krug carina, izvoznih kontrola i provjera ulaganja popraćeni su dodatnim ulaganjima koja učvršćuju kinesko-američke ekonomske odnose. Dok donositelji politika ne prepoznaju ovaj paradoks, priče o “razdvajanju” opisivat će svijet koji ne postoji.

Radni odnosi s velesilama

Obrazac koji doista postoji može se shvatiti kao “kapitalni realizam.” Današnje geopolitičko suparništvo postalo je trajno stanje, ali budući da je potpuno ekonomsko razdvajanje i dalje preskupo, tokovi kapitala ne prestaju; oni se prilagođavaju ograničenjima. Carine, izvozne kontrole i geopolitički šokovi nisu prekidi stabilnog sustava. Kad god politika rascjepkava kartu, kapital iscrtava najbrže rute.

Dokazi za ovaj proces nedvojbeni su. Trgovina između SAD-a i Kine ostaje velika unatoč eskalaciji ograničenja, i dalje premašujući stotine milijardi dolara godišnje. Čak i ondje gdje su se izravni tokovi smanjili, ekonomska aktivnost nije nestala; samo je promijenila lokaciju. Primjerice, ukupna trgovina Vijetnama premašila je 900 milijardi dolara u 2025., a izvoz je dosegao oko 470 milijardi dolara, uglavnom potaknut proizvodnjom inozemnih ulaganja. U međuvremenu, američki uvoz iz Vijetnama naglo je porastao tijekom proteklog desetljeća, pri čemu elektronika i komponente čine značajan udio u trgovini.

Taj je obrazac još jasniji diljem jugoistočne Azije. Trgovinski i investicijski tokovi članica Udruženja zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) nastavljaju se širiti unatoč geopolitičkim napetostima, pri čemu se regija sve više integrira u kineske i zapadne proizvodne mreže. Ovo nipošto nije najava propasti sustava, već su to znakovi brze reorganizacije ekonomskih odnosa, iako uz značajne troškove.

Ako je ovo tumačenje točno, nekoliko bi se obrazaca trebalo zadržati. Trgovina između SAD-a i Kine ostat će znatna, čak i uz širenje ograničenja, pri čemu će se tokovi sve više usmjeravati preko trećih zemalja. Ulaganja će se i dalje koncentrirati u gospodarstvima koja mogu funkcionirati u oba sustava. A opskrbni lanci postat će geografski više, a ne manje raznoliki, uslijed prilagodbe tvrtki političkim pritiscima.

Uzmimo za primjer poluvodiče, sektor koji je najizravnije pogođen strateškim ograničenjima. Taiwan Semiconductor Manufacturing Company (TSMC) snažno ulaže u proizvodne kapacitete u SAD-u, Japanu i Europi, pri čemu svaka nova tvornica opslužuje različita tržišta i posluje pod različitim regulatornim režimima. Kapitalni realizam iziskuje da proizvodnja bude raspoređena na više jurisdikcija, jer se ne može računati ni na jednu pojedinačnu jurisdikciju za neometan pristup.

End-to-end model

Dostupnost bez čekanja: novi standard konkurentnosti u zdravstvu

ne biraju metu

Napad može doći bilo kada – jeste li spremni na najgori scenarij?

Ovaj se obrazac proteže izvan opskrbnih lanaca. Kineska inozemna ulaganja sve se više usmjeravaju prema jugoistočnoj Aziji, dok su ulaganja u SAD i dalje prigušena. Umjesto povlačenja, kapital se preusmjerava kroz gospodarstva koja održavaju radne odnose s obje velesile.

Iz moje perspektive u Singapuru, slika je jasna. Zemlje izvan američko-kineske binarne podjele ne treba promatrati kao pasivne promatrače, već kao infrastrukturu na kojoj počiva novi sustav. Jugoistočna Azija i Indija postaju ključna proizvodna čvorišta, dok dijelovi Bliskog istoka, unatoč stalnim sukobima, ostaju ključna čvorišta za kapital, energiju i logistiku. Zajedno omogućuju tvrtkama da posluju preko geopolitičkih podjela bez potpunog obvezivanja na bilo koji sustav. Njihova vrijednost raste u izravnom razmjeru s intenzitetom suparništva velikih sila.

Umjesto težnje za neutralnošću ili ograđivanjem, ova gospodarstva zauzimaju strukturne pozicije unutar sustava. Zemlje koje djeluju između velikih sila omogućuju funkcioniranje globalnog gospodarstva. Održavanjem odnosa između konkurentskih sustava, istovremeno zadržavaju pristup, opcionalnost i vjerodostojnost.

Većina političkih okvira ne uzima u obzir posljedice ovog obrasca. Svaki napor američke ili kineske vlade da unaprijedi sveobuhvatno gospodarsko razdvajanje dovodi do neželjenih posljedica. Ograničenja ubrzavaju upravo one prilagodbe – točnije, preusmjeravanje preko trećih zemalja – koje sustav čine otpornijim i težim za unilateralnu kontrolu.

Za poduzeća to znači da se geopolitičkim rizikom više ne može upravljati “na marginama”. On se mora ugraditi u samu strukturu poslovanja. Tvrtke koje su rano ulagale u jurisdikcijsku redundanciju (prekrivanje nadležnosti) sada imaju strukturne prednosti. One koje su čekale jasnoću otkrile su da ona ne dolazi. Sustav je već otišao dalje bez njih.

Sustav treba prepoznati

Za “prijelazne” zemlje globalnog gospodarstva, prilika je stvarna, ali povrati neće doći automatski. Biti koristan objema stranama iziskuje institucionalnu vjerodostojnost, regulatornu predvidljivost i sposobnost apsorpcije kapitala u velikim razmjerima. To se mora izgraditi i održavati tijekom vremena.

Naravno, ova dinamika ne uklanja rizik od prekida odnosa. Ozbiljna kriza oko Tajvana ili sveobuhvatne financijske sankcije i dalje bi mogle natjerati tvrtke na binarne odluke. Kapitalni realizam ne obećava stabilnost. On jednostavno opisuje poticaje koji će održati integraciju u odsutnosti katastrofalnih šokova.

Kapitalni realizam već preoblikuje strukturu globalnog gospodarstva. Pitanje više nije hoće li se sustav rascjepkati ili držati zajedno. Pitanje je hoće li donositelji politika prepoznati sustav koji je kapital već izgradio ili će nastaviti raspravljati o sustavu koji više ne postoji.

© Project Syndicate, 2026.