Financijske i ekonomske posljedice američko-izraelskog rata s Iranom ovisit će o trajanju samog sukoba. Što duže traje, to duže možemo očekivati da će cijene nafte, plina, gnojiva, helija i drugog ostati povišene.

Što veća šteta bude nanesena zaljevskim postrojenjima za proizvodnju i izvoz nafte, to će biti jači stagflacijski pritisak, a to će imati značajan utjecaj na globalna tržišta dionica, prinose na obveznice i kreditne raspone.

Dosta rizična strategija

Ekonomska šteta od veće inflacije i nižeg rasta bila bi najteža u Aziji, koja pati i od šoka cijena energije i zbog nedostatnih količina. Europa se suočava s pritiskom nepovoljnih uvjeta razmjene i s ozbiljnim inflacijskim rizicima, ali će njezin šok u opskrbi energijom biti ograničeniji nego u Aziji. Sjedinjene Države, nasuprot tome, očekuju pozitivan šok uvjeta razmjene jer su neto izvoznik energije. Ipak, inflacija u SAD-u bit će viša, a rast niži, jer će oni koji troše energiju (kućanstva i poduzeća) trošiti manje, dok oni proizvođači energije koji uživaju u neočekivanim profitima neće proizvoditi ili ulagati više (svjesni da je šok privremen).

Trumpova administracija i Izrael napravili su dvije ozbiljne pogrešne procjene. Pretpostavljali su da će obezglavljivanje iranskog vodstva uzrokovati pad režima za nekoliko tjedana i da Iran neće biti voljan ili sposoban blokirati Hormuški tjesnac ili oštetiti energetska postrojenja u Zaljevu. Pogriješili su, a sada tržište uračunava očajničku potrebu američkog predsjednika Donalda Trumpa za izlaznom strategijom, poznati scenarij TACO (Trump se uvijek ustrtari/odustane).

Ali čini se da je pogrešna procjena i očekivati da će se Trump ustrtariti. Ako Trump okonča rat i zamrzne postojeće stanje (status quo), ostaje prijetnja plovidbi u Hormuškom tjesnacu, premije rizika na cijene nafte ostat će trajno visoke (barem 20 posto), a Trumpova popularnost još će više potonuti uoči ovogodišnjih međuizbora. Ne samo da bi sadašnji iranski režim i dalje ostao na vlasti, već bi gotovo sigurno nastojao razviti nuklearno oružje i udvostručio proizvodnju balističkih projektila, dronova i drugih sredstava kojima prijeti Zaljevu, Europi i globalnom gospodarstvu.

Stoga, bez obzira na normativne prosudbe, Trump (i Izrael) osjetit će potrebu za eskalacijom kako bi pokušali “dovršiti posao”. To znači zauzimanje otoka Kharg, preko kojeg prolazi 90 posto iranskih energenata, i intenziviranje svakodnevnih kampanja bombardiranja kako bi se oslabilo (novo) vodstvo režima i njegova sposobnost vojnog djelovanja. Takva je strategija sama po sebi visokorizična, ali mogla bi, za dva ili tri mjeseca, dovesti do učinkovitog pada režima i stabilnijeg Bliskog istoka. Svjetsko gospodarstvo i tržišta više ne bi bili izloženi trajnim ucjenama režima koji drži kontrolu nad Hormuškim tjesnacem. Zaljevske države i njihova naftna postrojenja bili bi sigurni i zaštićeni.

To je optimističan scenarij. Ako se otok Kharg osvoji, ali režim ne padne, Hormuški tjesnac i tjesnac Bab-el-Mandeb uz obalu Jemena pod kontrolom Hutija ostat će ranjivi, kao i zaljevske države i njihova energetska postrojenja. Ako režim opstane, mogla bi se pripremiti pozornica za povratak stagflacije iz 1970-ih.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

WELLOVAR u Bjelovaru

Gradi se kompleks kakav Hrvatska nije imala: Vodeni div od 13.000 kvadrata zatvorenog prostora

Ipak, smatram da su eskalacija i pobjeda SAD-a i Izraela (s padom režima za nekoliko mjeseci) vjerojatnije od eskalacije i poraza SAD-a i Izraela. Prvi scenarij očito je bolji za sve, a bolji je i od nestabilnog statusa quo. Ali, naravno, drugi bi scenarij mogao biti gori od statusa quo. U konačnici, odluka ovisi o Trumpu i izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, koji su obojica politički osuđeni na propast ako ne uspiju poboljšati trenutačnu situaciju na način koji bi im omogućio da sačuvaju obraz.

Bolje od alternativa

Argumenti za svrgavanje iranskog fanatičnog islamističkog režima i dalje su snažni. Već 47 godina Islamska Republika predstavlja prokletstvo za vlastiti narod i širu regiju. Dok Irance podvrgava ugnjetavanju i ekonomskoj bijedi, režim neprestano prijeti Izraelu i upliće se u poslove zemalja s većinskim sunitskim stanovništvom ili onih s velikom šijitskom populacijom, od kojih su mnoge – uključujući Libanon, Siriju, Irak, Jemen, Sudan i Libiju – postale propale ili polu-propale države.

Osim što destabilizira cijeli Bliski istok, režim sponzorira terorizam diljem svijeta, pomaže u poticanju masovnih migracija prema Europi i podržava rusku agresiju na Ukrajinu. Iranski balistički projektili dugog dometa mogu dosegnuti cijelu Europu, dok bi Iran s nuklearnim oružjem bio izravna prijetnja cijelom Bliskom istoku i Europi.

Bez obzira na to što netko misli o Trumpovoj odluci da krene u rat, svi bi trebali željeti završetak u kojem sadašnji režim više ne može ugrožavati globalnu ekonomsku i financijsku stabilnost ili sigurnost. Pokušaj privođenja posla kraju bolji je od alternativa, čak i uz očite rizike.

Njemački kancelar Friedrich Merz to je dobro sročio tijekom Dvanaestodnevnog rata prošlog lipnja: “Izrael radi prljavi posao za sve nas.” To je bilo točno tada, a točno je i sada. Iako bi Europa, Kina i Azija imale više koristi od kraja Islamske Republike nego Amerika, odluka SAD-a o eskalaciji je vjerojatna. Najbolji mogući scenarij su kratkoročna globalna gospodarska previranja, nakon kojih slijedi veća globalna stabilnost. No, srednjoročni ili dugoročni poremećaji vrlo su realna mogućnost.

© Project Syndicate, 2026.