Prve dvije sastavnice krize eurozone – bankovna kriza koja je nastala zbog pretjerana zaduživanja u javnom i privatnom sektoru, te nagli pad povjerenja u vlade eurozone koji je uslijedio – zasad su, barem djelomično, uspješno riješene. Ostala je, međutim, ona treća, najdulja i najopasnija: strukturna neravnoteža između sjevera i juga eurozone. Najprije ću iznijeti dobre vijesti: minuo je strah da će se europske banke raspasti te da će uspaničeni ulagači svojim bijegom uzrokovati Veliku europsku depresiju. Umirile su se i  strepnje da će vlade eurozone otići u stečaj i uzrokovati jednako teške posljedice zbog disfunkcionalne politike Europske unije.

Tri realne mogućnosti

Izbjegavanje velike depresije u Europi uvelike je ovisilo o tome hoće li na pravi način pristupiti tim dvama aspektima krize. No, nije još sigurno hoće li Europa u cjelini izbjeći gubljenje desetljeća gospodarskog rasta, a to ovisi o tome koliko će brzo vlade južne Europe ponovno postati konkurentne. Južnoeuropske su države izgubile konkurentnost zbog signala tržišnih cijena, zbog poticaja koje su ti signali stvorili za poduzetnike i pojedinačnih reakcija poduzetnika u makroekonomskim okvirima. Zemlje sjeverne Europe koje su imale raspoloživa sredstva za ulaganja bile su spremne na izdavanje kredita južnim zemljama po iznimno povoljnim uvjetima, a zbog obilate potrošnje prije 2007. godine poslodavci su bili spremni na brzo povećanje plaća. Zbog toga su zemlje južne Europe prihvatile gospodarsku konfiguraciju prema kojoj su plaće, cijene i razine proizvodnje imale smisla utoliko što se 13 eura potroši za svakih 12 eura koliko zarade, s time da je sjeverna Europa financirala ovaj euro koji je nedostajao. U međuvremenu je sjeverna Europa prigrlila sustav u kojemu plaće i razine proizvodnje imaju smisla utoliko što troše manje od jednog eura na svaki zarađeni euro. Kako se danas čini, ako Europa više ne želi da jug troši više nego što zarađuje a da sjever troši manje, plaće, cijene i proizvodnja moraju se mijenjati. Ako ne želimo sa sjetom gledati na prošlu generaciju i žaliti za “izgubljenim” desetljećima, razine proizvodnje u južnoj Europi moraju rasti u razmjeru sa zemljama na sjeveru, a plaće i cijene moraju se smanjiti za otprilike 30 posto kako bi jug vratio dug putem izvoza, a sjeverna Europa mogla zaradu trošiti na njihove proizvode.

Ako je cilj očuvati euro i izbjeći stagnaciju, treba provesti pet mjera:
Sjeverna Europa može podnijeti višu stopu inflacije, a dodatna dva postotna boda u sljedećih pet godina namirila bi trećinu ukupne prilagodbe između sjevera i juga;
Sjeverna Europa može proširiti socijalnu demokraciju ako socijalna država bude šire ruke;
Južna Europa može znatno smanjiti poreze i socijalne usluge;
Južna Europa mogla bi reformirati poduzeća i pretvoriti ih u tvorce produktivnosti;
Južna Europa mogla bi provesti deflaciju.
Peta je mogućnost vjerojatno najmanje mudar potez jer znači da bi moglo doći do gubitka desetljeća rasta i raspada Europske unije, što Europa pokušava izbjeći. Četvrta bi opcija bila divna, no da itko zna kako južnoeuropska poduzeća dovesti do razine produktivnosti kakvu imaju sjevernoeuropske tvrtke, to bi se već dogodilo.

Izgubljeno desetljeće ili nastavak

Ostaje nam, stoga, kombinacija prvih triju opcija, poznate kao “politika za uspostavu rasta Europe”, a ta se fraza ponavlja u svim međunarodnim izvještajima. No, u tim se izvještajima nikad ne govori o specifičnostima. Europski tehnokrati znaju što znači provođenje “politike za uspostavu rasta Europe”, baš kao i neki političari. No, to europskim glasačima nije jasno jer se političari boje da bi im karijera završila kad bi to izrekli naglas. Ako, međutim, Europa ne provede neku kombinaciju prvih triju opcija u sljedećih pet godina, suočit će se sa strašnim izborom: izgubljenim desetljećima rasta južne Europe (a možda i sjeverne) ili nastavkom neravnoteže između sjevera i juga, koja će se morati financirati oporezivanjem sjevera.  Sjevernoeuropski bi političari trebali jasnije izreći što točno znači “politika za uspostavu rasta Europe”, inače će za deset godina morati priznati da je današnje oklijevanje sjevernoj Europi navuklo strahovito velike dodatne porezne troškove, a tek će im to dokrajčiti karijeru.

J. Bradford DeLong, profesor je ekonomije na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji te stručni suradnik Državnog ureda za gospodarska istraživanja

Zagrebački velesajam

Sajmovi opet igraju važnu ulogu u poslovnim odlukama, što stoji iza novog interesa?

Certifikati

Ono što se događa “iza kulisa” interneta uskoro bi mogao postati vaš najveći IT problem