Godine 1949. američki predsjednik Harry S. Truman iznio je odvažnu viziju koja će oblikovati globalnu politiku generacijama. Tvrdio je da siromaštvo nije samo humanitarno pitanje, već prijetnja samom miru, a rješenje je razvoj.

Logika je bila uvjerljiva u svojoj jednostavnosti: podignite životni standard i smanjit će se rizik od sukoba. Tijekom godina, taj linearni model koji je razvoj prikazivao kao put prema stabilnosti postao je intelektualni temelj međunarodne pomoći.

Poluživot od osam godina

Danas, međutim, svijet izgleda sasvim drukčije. Nasilni sukobi dosegli su razine neviđene od Drugog svjetskog rata, iako je ekstremno siromaštvo palo na povijesno najniže razine. Zajedno, ovi trendovi ukazuju na to da je vrijeme za ponovnu procjenu linearnog modela razvoja i logike na kojoj se on temelji.

Uvriježeno mišljenje, kako je artikulirano u Programu Ujedinjenih naroda o održivom razvoju do 2030., tzv. Agendi 2030., smatra da sukobi potkopavaju razvoj, dok siromaštvo i nejednakost potiču sukobe. Ovakav okvir upućuje na to da napredak na jednom polju jača napredak na drugom, omogućujući donositeljima politika da razvojnu pomoć prikažu i kao moralni imperativ i kao stratešku investiciju koja potiče kreposni krug prosperiteta i mira.

No, to gledište oduvijek se više temeljilo na pretpostavkama nego na dokazima. Iako sve veći broj empirijskih istraživanja dokumentira razorne učinke sukoba na gospodarsku proizvodnju, ljudski kapital i institucionalne kapacitete, vezu između razvoja i mira daleko je teže utvrditi.

Koliko je snažna uzročna veza između razvoja i geopolitičke stabilnosti? Moje nedavno istraživanje nudi otrežnjujući odgovor i otkriva upečatljivu asimetriju. Kada izbije sukob, njegovi su učinci na razvoj duboki i dugotrajni. Prosječno vrijeme potrebno da se šteta smanji za pola, što ekonomisti nazivaju njegovim “poluživotom”, iznosi gotovo osam godina.

Nasuprot tome, umirujući učinci razvoja su prolazni. Promatrano kroz više dimenzija, utjecaj poboljšanih razvojnih ishoda na sukobe ima poluživot od otprilike 13 mjeseci. Unutar dvije godine, svako mjerljivo smanjenje intenziteta sukoba praktički nestaje.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Ova asimetrija odražava razmjere štete koju uzrokuju oružani sukobi. Rat ne narušava samo egzistenciju i javne usluge; on briše imovinu koju su generacije gradile: fizičku infrastrukturu, ljudski kapital, funkcionalne institucije i osnovno društveno povjerenje koje omogućuje kolektivno djelovanje. Razvojne intervencije djeluju drukčije. Novčani transferi, klinike i sustavi navodnjavanja mogu poboljšati živote i ublažiti nezadovoljstvo, ali rijetko mijenjaju temeljne političke uvjete koji podržavaju nasilje, a kamoli na globalnoj razini.

Političke implikacije su dalekosežne. Ako razvoj donosi samo kratkotrajna smanjenja nasilja, tada je argument za razvojnu pomoć kao alat za prevenciju sukoba slabiji nego što se često pretpostavlja. To je neugodan zaključak za institucije koje su dugo opravdavale proračune za pomoć sigurnosnim razlozima.

Doduše, argument da ulaganje u razvoj danas pomaže u izbjegavanju daleko viših troškova rata sutra nije sasvim pogrešan. Postoje dokazi da pomoć područjima pogođenim sukobima može smanjiti nasilje, iako su ti učinci često skromni i ne uvijek statistički uvjerljivi. No, iako su ulaganja u razvoj opravdana na humanitarnim i etičkim osnovama, bez obzira na strateške implikacije, dokazi ne podupiru tvrdnju da održiva ulaganja mogu pouzdano spriječiti ili riješiti oružane sukobe.

Složeniji i asimetričniji

Dokazi pokazuju upravo suprotno: održivi razvoj ovisi o miru u daleko većoj mjeri nego što je to priznavala paradigma iz Trumanovog doba. Sprječavanje sukoba donosi ogromne razvojne dobitke, jer svaka godina bez rata čuva godine napretka koji bi inače bio izgubljen. Ulaganja u prevenciju sukoba, uključujući političke nagodbe, dogovore o podjeli vlasti i vjerodostojne mirovne procese, nisu zamjena za ulaganja u razvoj, već preduvjet za njih.

Slijedom toga, moramo preispitati teoriju promjene koja trenutačno podupire razvojnu ekonomiju. U zemljama u razvoju, koje muče nepovjerenje, loše usluge i opetovano nasilje, politička stabilnost i legitimitet države moraju biti na prvom mjestu. Tek nakon što se uspostave ti temelji, institucionalne reforme i kontinuirana ulaganja u razvoj mogu donijeti opipljive rezultate.

Ništa od ovoga ne ukazuje na to da Truman nije imao pravo kad je tvrdio da siromaštvo predstavlja prijetnju globalnom miru. No, uzročno-posljedični put je složeniji, asimetričniji i nepredvidljiviji nego što se pretpostavlja u prevladavajućem linearnom modelu. Iako razvoj može pomoći u očuvanju mira, daleko je manje učinkovit u njegovu stvaranju.

Prepoznavanje ove razlike očito ne znači odustajanje od težnje za razvojem. Ono poziva na iskreno suočavanje s ograničenjima sadašnjeg modela i postavljanje temelja za realniji i učinkovitiji pristup razvojnoj politici.

© Project Syndicate, 2026.