Naš svijet postao je i zbunjujući i zbunjen. Međunarodna ekonomija dobro funkcionira, ali politička ekonomija zaglibila je u neprijateljstvu prema tržištima, frustraciji globalizacijom i skepticizmu prema rastu. Svako od ovih uvjerenja povezano je s drugima i jača ih. Čak i veliki segmenti globalne elite zabrinuti su percipiranim neuspjehom tržišta, globalizacije i rasta.

Najlakše je vidjeti odakle je došlo neprijateljstvo prema tržištima. Tržišta ovise o cijenama, ali cijene su postale izvor tjeskobe i zbunjenosti za mnoge ljude.

Ne samo da su cijene porasle, već mnoga čuda 21. stoljeća uopće nemaju očitu cijenu. Potrošači su sada navikli na univerzalnu internetsku povezivost i besplatno dostupne usluge poput tražilica. U mnogim zemljama ljudi također dobivaju medicinske usluge naizgled besplatno.

Nacionalna samodostatnost
Istodobno, ekspanzivna fiskalna i monetarna politika, s poremećajima u lancu opskrbe koji proizlaze iz pandemije i ruske invazije na Ukrajinu, potaknule su inflaciju, zbog čega svakodnevna egzistencija (energenti, hrana, stanovanje) izgleda skuplje.

Imamo viziju budućnosti u kojoj je sve besplatno, ali naša trenutna stvarnost izgleda nepristupačna i izrabljivačka. Budući da građani zahtijevaju državnu intervenciju kako bi se ublažio ili poništio rast cijena, političari se suočavaju s ogromnim, neodoljivim pritiskom na reakciju.

Ali te reakcije često pogoršavaju situaciju. Primjerice, kada vlade pokušaju zadržati cijene, potražnja i dalje raste, a nestašice osnovnih dobara i dalje su prisutne. Te nestašice zatim potiču zabrinutost zbog ovisnosti gospodarstva o udaljenim resursima – bilo da se radi o ruskom plinu, tajvanskim poluvodičima, kineskoj elektronici ili indijskim antibioticima.

Naivno povjerenje u globalnu međusobnu povezanost zamijenjeno je opasnom zabludom da bi bilo bolje rasplesti sve te međunarodne veze i odgovoriti na nacionalne potrebe na nacionalnoj razini. Pandemija i ruski rat pojačali su očito usporavanje globalizacije koje je započelo financijskom krizom 2008. godine.

Nacionalna samodostatnost postala je najvažnija. To nas dovodi do novog skepticizma prema rastu. Iako deglobalizacija ne može ne učiniti resurse skupljima, neki će se zapitati trebamo li uopće toliko udaljene robe. Ne bismo li trebali prestati razmišljati prvenstveno u smislu gospodarskog rasta i početi se fokusirati na održivost koju bismo mogli postići jednostavnijim načinom života? Knjige koje iznose ovaj program bez rasta ili antirasta (degrowth) postale su bestseleri.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U Japanu, filozof Kohei Saito tvrdi da je kapitalizam dosegao svoje ekološke granice i da ga treba zamijeniti komunizmom antirasta. U Njemačkoj, novinarka Ulrike Herrmann slijedi istu logiku kako bi prognozirala “kraj kapitalizma”. Ali privlačnost ove poruke manje je u njezinoj logici nego u publici kojoj je namijenjena.

Japan i Njemačka ekstremni su slučajevi demografskog fenomena koji je raširen u naprednim gospodarstvima, a u novije vrijeme i u Kini. Stopa nataliteta je u padu, a ljudi žive duže, što rezultira starenjem društva i smanjenjem broja stanovnika.

Dugogodišnja zabrinutost za gospodarsku održivost stoga se pomiješala s novijim strahovima o starom namještanju političkog sustava u svoju korist. No, kako tvrde ekonomisti Charles Goodhart i Manoj Pradhan u važnoj knjizi iz 2020., ovi demografski trendovi i zazor od globalizacije neće pomoći. Naprotiv, oni ugrožavaju temelj stabilnosti cijena.

Crno tržište i korupcija
Novi manifesti o antirastu svakako barem pokušavaju ponuditi nacrt za alternativno, neglobalizirano gospodarstvo koje se ne temelji na cijenama. Ali povijesne paralele koje vuku duboko su manjkave.

Primjerice, inspiraciju crpe iz Britanije iz II. svjetskog rata, gdje je strogo racioniranje osiguralo da bogati ne mogu previše konzumirati. Ali, zapravo je, Britanija bila nevjerojatno ovisna o SAD-u.

Kao i u svakom kontroliranom gospodarstvu, Britanija je pretrpjela nestašice, a pojavila se i ekonomija crnog tržišta. Upravo takva crna, netransparentna tržišta potiču korupciju, nepovjerenje i društveno propadanje. Alternativa transparentnom tržišnom gospodarstvu nije racionalno upravljano gospodarstvo, već lošiji oblik kapitalizma.

Neki planirani sustavi toliko su kruti – toliko ne reagiraju na povratne informacije – da se lome pod pritiskom oskudice. Kao što je pokazao sjajan mađarski ekonomist János Kornai, nestašice – i gomilanje i disfunkcionalnost koja ih prati – potkopale su i na kraju uništile komunistička zapovjedna gospodarstva u 20. stoljeću.

Suočavanje s današnjim globalnim izazovima iziskuje poštene cijene koje pouzdano prenose informacije o troškovima – a ne suzbijanje cijena. Ali to će zauzvrat zahtijevati znatne inovacije i domišljatost. Primjerice, možda će nam trebati negativne cijene kako bismo potrošačima jasno dali do znanja da “besplatne” digitalne usluge zapravo prodaju svoje osobne podatke; drugim riječima, nečiji podaci trebaju imati pozitivnu cijenu.

Ekološki argument za točno određivanje cijena još je očitiji. Zagađivačima se ne smije dopustiti da pobjegnu od plaćanja stvarne cijene za svoje aktivnosti. Tržišno utvrđene cijene energije potrebne su kako bi se potrošače potaknulo da smanje svoj ugljični otisak i daju ulagačima znak da usmjere resurse u jeftinije neugljične izvore energije.

Tržišni mehanizam svoju snagu crpi iz načina na koji generira mnoštvo dinamičnih, međusobno povezanih reakcija – pojave u nastajanju koju nijedan planer ne može replicirati u ekonomiji oskudice. Vanjskim učincima ekonomskog djelovanja mora biti određena cijena kako bi tržište moglo pravilno funkcionirati.

Preobrazba gospodarstva na bolje poziva na smjelost i maštu, ali također zahtijeva vrstu konkretnog znanja koje samo cjenovni mehanizam može generirati. Rast pruža resurse koji su nam potrebni za rješavanje velikih problema. Ali da bismo to postigli, potrebna su nam i tržišta i međusobna povezanost.

© Project Syndicate 2023.