Ovaj je tjedan Američka konzervativna unija (ACU), američka temeljna organizacija koja stoji iza Konferencije konzervativne političke akcije (CPAC), sazvala inauguracijsko okupljanje ekstremno desničarskih osoba u Poljskoj, nedaleko od Rzeszówa, izbornog središta stranke Pravo i pravda (PiS).

Tajming ne može biti taktičniji: točno između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora u Poljskoj, u kojima povjesničar Karol Nawrocki, kojeg podržava PiS, nastoji stranci vratiti predsjedništvo.

Sajam umrežavanja

Umotan u medijski povoljnu pozadinu i predstavljajući istaknute govornike iz SAD-a i Poljske – kao što su ministrica za domovinu, Kristi Noem, predsjednik ACU-a Matt Schlapp, predsjednik u odlasku Andrzej Duda i bivši premijer Mateusz Morawieck – poljski CPAC mogao bi pomoći Nawrockom da dopre do glasača koji su podržavali krajnju desnicu, eliminirane kandidate u prvom krugu Sławomira Mentzena (Konfederacija) i Grzegorza Brauna (Kruna) i na kraju ga dovede do pobjede u drugom krugu protiv njegova liberalnog protivnika Rafała Trzaskowskog.

Turneja će se kasnije preseliti u Budimpeštu na četvrto izdanje CPAC-a u Mađarskoj, koji se najavljuje natpisom “Doba patriota je stiglo!” – ističući da je ovo prvo održavanje okupljanja nakon formiranja grupe Domoljubi za Europu u Europskom parlamentu i reizbora predsjednika SAD-a Donalda J. Trumpa.

Pod vodstvom mađarskog premijera Viktora Orbána iz Fidesza, okupljanje u Budimpešti preraslo je u pravi sajam umrežavanja koji povezuje američke konzervativce i krajnje desničare s europskim suverenistima – od Voxa u Španjolskoj do Slobodarske stranke u Austriji – i političkim istomišljenicima i komentatorima iz cijelog svijeta. Za razliku od svoje sestrinske konferencije u Rzeszówu, taktičke i usmjerene na izbore, događaj u Budimpešti postao je značajna ispostava ACU-a i sada ima stratešku, dugoročnu ulogu da transatlanskoj publici prikaže “neliberalne priče o uspjehu”.

Na obje konferencije postoje zajedničke, međusobno povezane priče. Govornici se nižu jedan za drugim, i udaraju u bubanj nacionalnog suvereniteta, dok osuđuju EU i “institucije Bruxellesa” zbog njihove pretjerane birokracije. Kulturno-ratna pitanja koja potpiruju agendu krajnje desnice također su prevladavajuća i pružaju povezujući jezik koji premošćuje političke razlike među sudionicima. Osim slogana, postoji i konkretan gambit moći na ovim okupljanjima.

Kratkoročno gledano, ako Poljska sljedeći tjedan izabere predsjednika pristalicu PiS-a, koalicijska vlada Donalda Tuska predvođena Građanskom koalicijom gotovo sigurno neće uspjeti u svojim naporima prema ponovnoj demokratizaciji. Pod trajnim vetom novog predsjednika, nesposobnost vladajućih stranaka da ispune svoj mandat 2023. mogla bi dovesti do povratka PiS-a u vladu.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Poljska pod vodstvom PiS-a pridružila bi se Mađarskoj kao igrač s pravom veta u budućim pokušajima jačanja europskih institucija i demokratske Unije. Suverenistička mreža zatim bi se okrenula češkim parlamentarnim izborima u listopadu i Andreju Babišu koji ponovno preuzima dužnost, prije nego što bi 2026. zaokružila Viktora Orbana i Nacionalno okupljanje na francuskim predsjedničkim izborima, koji se već naziru na obzoru.

Očuvanje demokracije

Mnogi komentatori smatraju da je CPAC još uvijek marginalno okupljanje ultranacionalista, koje ne predstavlja rizik za naše političke sustave. Ali, stvarnost je da je ovaj “MAGA turneja” sada mjesto za neslužbenu stranačku diplomaciju i pretvara se u meku polugu moći koja gradi trajne veze među političkim elitama i “think tankovima” te organizacijama unutar njihove orbite.

Profesionalno proizvedeni vizualni materijali spremni za društvene medije i emocionalno nabijene poruke spajaju zagovaranje politike i zabavu te pomažu posjetiteljima da dopru do novih glasača. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, CPAC sada ima više zamaha nego ikad za jačanje veza i vidljivosti, unatoč predsjednikovim kaotičnim prvim mjesecima i ratobornim akcijama i retorici prema EU-u.

Kako bi prevladali tu borbu, demokratski igrači moraju se istodobno uhvatiti u koštac s pitanjima infrastrukture, narativa i identiteta. Moraju ojačati prekograničnu infrastrukturu demokratski orijentiranih osoba (ne samo političara, nego i lokalnih izvjestitelja, osoba koje provjeravaju činjenice, građanskih edukatora, poduzetnika) i s njima kreirati glavnu pozornicu za raspravu o budućnosti demokratskog transatlantskog saveza.

Moraju se natjecati u kulturi, a ne samo politici i istražiti uvođenje podcasta, kratkih videozapisa i gradskih emisija kako bi objasnili – na nacionalnim jezicima – kako se snažno transatlantsko savezništvo i uže politike EU-a, poput jedinstvenog tržišta, zajedničke obrambene nabave ili klimatskih standarda i tako dalje, pretvaraju u sigurnost, radna mjesta i svakodnevnu pogodnost.

I, na kraju, trebaju poduzeti korake da bi ponovno pobudili domoljublje pokazujući da se učinkovit suverenitet u globaliziranom svijetu osvaja kroz multilateralizam i uspostavljanje zajedničkog puta u Europi i preko Atlantika – a ne kroz opstrukciju temeljenu na vetu, koja će nas sve u konačnici ostaviti podijeljene, a manje nacije uz to i izolirane.

Poljsko i mađarsko izdanje CPAC-a možda izgledaju bezazleno i oskudno, ali njihovo ignoriranje i sve veći popis pritužbi koje mnogi građani sada imaju protiv naših političkih sustava sigurno će dovesti do problema. Globalna se desnica koordinira u neviđenim razmjerima. Ovo bi trebalo zabrinuti svakoga kome je stalo do vrijednosti i slobode koje poznajemo i uživamo.