Kako turistička sezona odmiče, opet iz redova sindikata i po društvenim mrežama kreću žalopojke kako u domaćim hotelima ne rade domaći radnici, pa kako domaći radnici imaju čak i niže plaće, pa kako domaći sveznajući radnici moraju učiti neuke strance koji ne znaju ni jezik, pa se čak prenose i teška iskustva radnika koji moraju raditi s onima koji nisu nikad vidjeli usisavač.

Pa se poslodavce proziva, pa se državu traži da domaće radnike potiče da idu u konobare i sobarice, da daje poticaje poslodavcima, i to se navode kao rješenja koje će iseljene hrvatske građane navesti da se vrate u Dalmaciju i s domaćim osmjehom pokazivati turistima gdje je plaža.

Svjesni okolnosti
Nije to samo viđenje sindikata, koji moraju na neki način povlađivati članstvu, tako razmišlja i dio donositelja odluka kao i većina hrvatskih građana koji i dalje s gađenjem prolaze pored tamnoputih građevinara i bulje u indijske konobare i filipinske sobarice.

Na stranu ksenofobija, koja iako potpuno neprihvatljiva, može biti razumljiva kao rezultat kulturnog i geopolitičkog nasljeđa.

Može se laicima ne svidjeti ideja da u Splitu ne poslužuje Dalmatinac, no i donositelji odluka i sindikati trebali bi konačno postati svjesni realnih okolnosti na tržištu rada, ali i u domaćoj turističkoj industriji te cijelom gospodarstvu.

Kad je konkretno turizam u pitanju, realne okolnosti su te da je hrvatski turizam prvo prerastao kapacitete raspoložive domaće radne snage, što se onda poklopilo s otvaranjem mogućnosti hrvatskih državljana da relativno jednostavno rade u zemljama EU koje imaju veće plaće.

Pandemija je zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata dio radnika nepovratno odvela u druge poslove, ljudi su se snašli i ne vraća im se. Onaj tko je iselio u Austriju i zaposlio se u nekom dobrom hotelu u centru Beča, s mogućnostima da napreduje, zasad se neće vraćati, i to treba prihvatiti. Možda ga pronađemo u menadžmentu nekog novog hotela na Jadranu, kamo će donijeti i dio kulture u kojoj je radio, nova znanja i ideje, i to je poželjno.

U međuvremenu trebamo napraviti sve da pokrijemo potrebe za radnicima, a uvesti možemo samo radnike koji dolaze na bolje. Umjesto da ih kritiziramo da ne znaju što je usisavač, trebamo cijeniti što su napustili svoje obitelji i prijatelje da bi radili kod nas, poslužili nam doručak ili očistili sobu, što god.

Trebamo ih cijeniti kao svakog radnika jednako, ne praveći razlike, i pomoći im koliko možemo da se snađu, možda i pronađu dom u zemlji koja iz godine u godinu ostaje bez radno sposobnog stanovništva.

Rastezanje sezone
Danas su turistima na raspolaganju toliki alati za upoznavanje lokalne kulture, običaja i susjedstva, da rijetko tko od konobara očekuje informaciju kako da se provede na svom godišnjem.

Dapače, nove generacije putnika traže što manje kontakata s osobljem, a tehnologije nam to i omogućuju. Uostalom, o kakvim to običajima kraja hotelski gost može saznati od konobarice koja mu u žurbi poslužuje doručak?

Čak i kad bismo inzistirali na utopiji da nam lokalne djevojke u narodnim nošnjama pospremaju sobu uz lokalne napjeve, nailazimo na najvećeg neprijatelja kadrovske službe – sezonalnost.

Isplata izdašne plaće kroz cijelu godinu za poslodavce je nemoguća u uvjetima u kojima sezona traje najviše 4 mjeseca, a radnicima treba stabilnost i redovna dobra plaća. Zato je ulaganje u hotele u skijalištima za vlasnike hotela na Jadranu dobar potez.

I tu bi država trebala dati svoj doprinos – da različitim alatima i odlukama pospješi rastezanje sezone na bar 8 mjeseci, ali i pridonese razvoju ostatka gospodarstva, što bi pak u zemlju privuklo strane radnike viših kvalifikacija, a ne samo konobare i sobarice. Kojima hvala što žele raditi u Hrvatskoj.