Nakon godina nedostatnog ulaganja, Europa napokon počinje povećavati izdatke za obranu. Malo tko je bolje opisao što je na kocki od bivšeg glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona, koji je upozorio da su desetljeća “nagrizajućeg samozadovoljstva” dovela Ujedinjeno Kraljevstvo “u opasnost.”

Prema podacima Europske obrambene agencije, potrošnja Europske unije na istraživanje i razvoj u području obrane iznosila je svega 13 milijardi eura (15,2 milijarde dolara) u 2024. godini – oko 0,07 posto BDP-a – za razliku od 149 milijardi dolara ili otprilike 0,5 posto BDP-a, u Sjedinjenim Državama. Premošćivanje tog jaza zahtijevat će ne samo veću javnu potrošnju na istraživanje i razvoj, već i iz temelja drukčiji pristup mobilizaciji kapitala.

Sveučilišta svjetske klase

Ali, novac nije glavno ograničenje. Pravi je izazov pretvoriti potrošnju u tehnološki kapacitet. Moderna obrana manje se oslanja na broj vojnika, a više na kontrolu nad naprednim tehnologijama poput poluvodiča, umjetne inteligencije, kvantnog računalstva i čiste energije. Vojna moć sada ovisi o tome koliko brzo se te tehnologije mogu razviti i proširiti. Zemlje koje se brzo kreću bit će i sigurnije i prosperitetnije, dok će one koje zaostaju biti prisiljene oslanjati se na vanjske dobavljače u trenutku kada geopolitička rascjepkanost čini takvu ovisnost sve skupljom.

Pritisak ovog izazova raste kako se intenzivira natjecanje oko strateški važnih tehnologija. SAD kombinira duboka tržišta kapitala s opsežnom javnom potporom, dok Kina usmjerava državne resurse prema brzoj primjeni. Europa, koja se bori da svoju izvrsnost u istraživanju pretvori u industrijske kapacitete, riskira da zaostane za jednima i drugima.

Problem nije u nedostatku talenta. Europi ne nedostaje sveučilišta svjetske klase niti visokoobrazovanih radnika, ali premalo inovativnih tvrtki izraste u velike, globalno konkurentne tvrtke, a mnoge se preuzimaju ili šire u inozemstvu.

Slabost Europe financijske je i institucionalne prirode. Iako taj kontinent raspolaže obilnom štednjom, nedostaje mu dovoljno rizičnog kapitala. To više nije samo problem rasta. To je i pitanje obrane, jer sposobnost skaliranja novih tehnologija sve više određuje vojnu moć.

Europski mirovinski sustavi ubrajaju se u najveće neiskorištene izvore financiranja za širenje strateških industrija. No, iako mirovinski fondovi upravljaju golemim količinama dugoročnog kapitala, osobito u sustavima definiranih doprinosa koji danas dominiraju mirovinskom štednjom, oni dodjeljuju tek mali udio inovativnim, brzorastućim tvrtkama (uglavnom izvan Europe), dajući prednost sigurnijoj imovini nad rizičnijim vlasničkim ulaganjima.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Povjerenici i upravitelji imovinom često smatraju da su ulaganja u dionice nelikvidna, neizvjesna i teško ih je usporediti s referentnim vrijednostima. Uspješnost se procjenjuje u relativno kratkim razdobljima, dok se obveze protežu na desetljeća. Taj nesklad stvara snažan poticaj za favoriziranje likvidne imovine niske volatilnosti, čak i kada bi dugoročni povrati opravdali preuzimanje većeg rizika. Posljedica je strukturna pristranost koja inovativnim tvrtkama otežava pristup kapitalu potrebnom za rast.

Iako donositelji politika sve više prepoznaju ovaj problem, postojeće mjere ostaju preograničene. Inicijative poput britanskog Akceleratora za obranu i sigurnost (DASA) pokazale su održivost zajedničkog ulaganja između javnog i privatnog sektora, ali nisu značajno promijenile institucionalne odluke o raspodjeli sredstava niti izgradile povjerenje potrebno za šire sudjelovanje.

Učinkovitiji pristup tretirao bi javnu potrošnju kao katalizator, a ne samo kao izvor financiranja. Kada bi vlade pratile privatna ulaganja u strateškim sektorima, mogle bi stvoriti snažne poticaje za razvoj novih tehnologija. Rizici od gubitka bili bi podijeljeni, dok bi odabir projekta ostao u rukama privatnog sektora.

Takav pristup imao bi dva ključna učinka. Prvo, smanjio bi rizik s kojim se suočavaju institucionalni ulagači, olakšavajući im usmjeravanje kapitala u nelikvidnu i neizvjesnu imovinu. Drugo, privukao bi dodatna ulaganja, pri čemu bi svaki euro javnog novca mobilizirao ekvivalentan iznos privatnog kapitala. Javna potrošnja bi se tako iskoristila kao poluga, a ne samo utrošila.

S vremenom bi takvi aranžmani mogli iz temelja promijeniti ponašanje institucija. Kako investitori stječu iskustvo, razvijaju stručnost i grade rezultate u ovim klasama imovine, percipirani rizici bi se smanjili. Ono što započne kao zajedničko ulaganje moglo bi se potom razviti u samoodrživiji ekosustav, u kojem privatni kapital igra veću ulogu čak i bez kontinuirane javne potpore.

U konačnici, strateška autonomija Europe ovisi o tome može li mobilizirati kapital u velikom opsegu i usmjeriti ga prema domaćim tvrtkama u ključnim sektorima. Bez tog kapaciteta, Europa će ostati ovisna o inozemnim dobavljačima. Danas ta ovisnost podrazumijeva skupe rizike, od poremećaja u opskrbi do smanjenog utjecaja na standarde i proizvodnju.

Ključno je da veća izloženost imovini s visokim rastom ne mora nužno biti u sukobu s interesima štediša. Ona može poboljšati diversifikaciju i dugoročne prinose, pod uvjetom da se rizicima dobro upravlja. Glavna prepreka nije nedostatak volje, već način na koji su strukturirani institucionalni poticaji i pravila o portfelju.

Mobilizacija privatnih ulaganja

Da bi se postigla potrebna razina i predvidljivost, mehanizmi zajedničkih ulaganja moraju biti dovoljno veliki da utječu na institucionalne portfelje i biti ugrađeni u trajne, višegodišnje javne obveze za istraživanje i razvoj, poput onih koje provode Francuska i Finska. Bez te dosljednosti, ulagači vjerojatno neće razviti potrebnu stručnost i dugoročno angažirati kapital.

Štoviše, pomak prema zajedničkom ulaganju ne zahtijeva nužno značajno povećanje javnog zaduživanja. Europa već ulaže znatna sredstva u inovacijsku politiku, samo ne na načine koji učinkovito mobiliziraju dodatna privatna ulaganja. Primjerice, porezne olakšice poput britanskog Patent Boxa često su skupe, nerazmjerno pogoduju velikim igračima i često nagrađuju aktivnosti koje bi se ionako dogodile. Preusmjeravanje tih resursa prema zajedničkom ulaganju i konkurentnom financiranju istraživanja i razvoja poduprlo bi inovativne tvrtke, osobito startupe u kasnijim fazama razvoja, kod kojih su kapitalna ograničenja najizraženija.

Šira pouka je jasna: potrošnja na obranu više se ne može odvajati od financijskih i inovacijskih politika. Zemlje koje usklade javna ulaganja s privatnim kapitalom bit će najbolje pozicionirane za razvoj tehnologija o kojima ovise i sigurnost i prosperitet. One koje to ne učine shvatit će da veći obrambeni proračuni sami po sebi nisu dovoljni za ostvarivanje gospodarskog napretka ili nacionalne sigurnosti.