S obzirom na to da se itekako nazire bauk deglobalizacije, gospodarstva u razvoju nastoje osmisliti nove strategije rasta. Čini se da je najučinkovitiji put razvoja u novijoj povijesti – specijaliziranje za izvozno orijentiranu, radno intenzivnu proizvodnju s nekvalificiranim radnicima – sada blokiran.

Model koji je nekoć pokretao gospodarstva Južne Koreje, Tajvana, Singapura, Kine i Vijetnama postaje sve manje dostupan zemljama južne Azije i subsaharske Afrike.

Tradicionalni razvojni model duguje uspjeh oslanjanju na izvoz, što je zemljama poput Južne Koreje omogućilo da iskoriste gotovo neograničenu globalnu potražnju, oslobađajući ih ograničenja uskih domaćih tržišta. Izvoz je također potaknuo učinkovitost ponude, a oslanjanje na nekvalificiranu radnu snagu značilo je dijeljenje koristi od rasta u širim razmjerima.

‘Antikinesko’ raspoloženje
Još jedna ključna snaga modela rasta vođenog proizvodnjom bila je ta što je osiguravao da je poboljšanje produktivnosti usklađeno s raspoloživim resursima radne snage, uglavnom zahvaljujući dinamici učenja kroz rad koja je zemljama omogućila povećanje učinkovitosti unutar postojećih sektora uz postupan uspon u lancu vrijednosti. Gospodarstva su mogla krenuti od izvoza niske produktivnosti i, dok je radna snaga postajala obrazovanija, prijeći na sofisticiranije izvozne sektore koji iziskuju vještine. Posljedica toga bio je brz i uključiv rast, koji je time bio i održiviji. Ali, ta su vremena odavno prošla, ili se barem tako čini.

Dok se svijet priprema za doba protekcionizma i deglobalizacije, dvije alternativne razvojne strategije došle su do izražaja. Prva, koji su predložili Rohit Lamba i Raghuram G. Rajan, upućuje na to da bi se zemlje u razvoju, a posebno Indija, trebale usredotočiti na usluge u kojima su ključne vještine i koje se mogu izvoziti. Druga strategija, koju su predložili Dani Rodrik i Rohan Sandhu, tvrdi da se raspoloživo vrijeme za radno intenzivan izvoz dramatično smanjilo i da će nove tehnologije poput umjetne inteligencije i automatizacije dodatno narušiti sposobnost proizvodnje da stvara nova radna mjesta.

Kao odgovor zagovaraju usredotočenost na poboljšanje produktivnosti u neutrživim uslugama. Budući da je većina gospodarske aktivnosti i zapošljavanja u zemljama u razvoju koncentrirana u tim sektorima, ovaj pristup ima potencijal za poticanje uključivijeg rasta. Takva strategija ima dvojaka ograničenja. Nove tehnologije jednako će vjerojatno istisnuti radnike u neutrživim uslužnim sektorima, kao i u proizvodnji. Štoviš, neutrživi uslužni sektori nisu u jednakoj mjeri niskokvalificirani.

Neki sektori, poput telekomunikacija, financija i nekretnina, visoko su kvalificirani i produktivni. Nasuprot tome, sektori poput trgovine na malo i skrbi dostupniji su nekvalificiranim radnicima, ali obično imaju ograničen potencijal za rast produktivnosti. Ta dinamika znači da je malo vjerojatno da će neutržive usluge postati pokretači održivog, inkluzivnoga gospodarskog rasta na način na koji je to nekoć bila proizvodnja.

Dakle, što preostaje zemljama u razvoju? Iznenađujuće, iako tradicionalna strategija vođena proizvodnjom nije tako učinkovita kao što je nekoć bila, ona ostaje održiv put za današnje siromašne zemlje – pod uvjetom da zemlje sa srednjim dohotkom isprazne izvozni prostor kojim trenutačno dominiraju.

Konkretne komunikacijske vještine

Što danas znači biti relevantan iz perspektive onih koji kreiraju komunikaciju budućnosti?

POSLOVNI USPJEH I INOVACIJE U REGIJI

Trideset godina povjerenja: Kako su pametna rješenja i održivost osvojili hrvatske potrošače

Taj se zaključak može prikazati jednostavnom računicom. Primjerice, Brazil, Kina, Južna Koreja, Tajvan i Meksiko čine oko dvije trećine izvoza niskokvalificirane i srednje kvalificirane proizvodnje. Tijekom idućeg desetljeća kontinuirani rast plaća i geopolitički pomaci – posebno rastuće ‘antikinesko’ raspoloženje – vjerojatno će potaknuti te zemlje na pomak prema gore u lancu vrijednosti ili na potpuno smanjenje ovisnosti o izvozu.

Težak kompromis
Takva promjena mogla bi otvoriti prostor zemljama s niskim dohotkom da se uključe. Kad bi uspjele osvojiti čak i pola ispražnjenih izvoznih tržišta, zajedno s udjelom u rastućoj domaćoj potražnji Kine, mogle bi više nego udvostručiti svoj trenutačni izvoz i doseći 2 – 2,5 bilijuna dolara. Ako zemlje s niskim dohotkom to uspiju učiniti, to bi moglo stvoriti 50 – 60 milijuna novih radnih mjesta u njihovim gospodarstvima, čak i ako je potencijal zapošljavanja proizvodnje vođene izvozom samo pola onoga što je nekad bio zbog tehnoloških promjena koje istiskuju radnu snagu.

Za usporedbu, kineska radna snaga u proizvodnji s otprilike 150 milijuna radnika pomogla je podići životni standard 1,4 milijarde ljudi u zemlji. Slično tome, proširene mogućnosti izvoza mogle bi poboljšati bogatstvo do 500 milijuna ljudi u današnjim najsiromašnijim zemljama.

Doduše, na tom putu ima više izazova – posebno za zemlje koje se uvelike oslanjaju na SAD kao trgovinskog partnera. Ali, to ne čini model rasta vođen proizvodnjom zastarjelim. Umjesto toga, naglašava potrebu za strateškom prilagodbom. Siromašne zemlje moraju diverzificirati svoje trgovinske odnose i više komunicirati s gospodarstvima sa srednjim dohotkom kako bi ih potaknule da napuste izvozna tržišta na koja bi mogla ući gospodarstva s niskim dohotkom.

Deglobalizacija i tehnološke promjene ubrzale su potragu za održivim alternativama razvoju vođenim izvozom. No, trezvena procjena otkriva težak kompromis: visokokvalificirane izvozne usluge mogu ponuditi dinamičnost ili trajnost, ali ne i uključivost širih razmjera, dok neutržive usluge nude uključivost, ali ograničenu dinamiku.

Čak i ako se čuda rasta Kine, Južne Koreje i Tajvana više ne mogu u potpunosti ponoviti, tradicionalna strategija fokusiranja na izvoz radno intenzivne proizvodnje s nekvalificiranom radnom snagom ostaje put koji najviše obećava i još uvijek može ponuditi najbolje izglede za postizanje zajedničkog prosperiteta u najsiromašnijim regijama svijeta.

* Koautor članka je Amrit Amirapu, viši predavač ekonomije na Sveučilištu u Kentu

© Project Syndicate 2025.