Čini se razumnim očekivati da bi zemlje s golemim prirodnim bogatstvima (naftom, prirodnim plinom, mineralima, pa čak i poljoprivredom) trebale biti u prednosti pred manje bogatim zemljama.

Ipak, zemlje bogate resursima u Africi, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi često nisu uspjele postići prosperitet koji su postigli neki resursima siromašni otoci i poluotoci u Istočnoj Aziji. Danas neki vjeruju da bi ovo “prokletstvo resursa” moglo odnijeti novu i neočekivanu žrtvu: Sjedinjene Američke Države.

Lov na rentu i korupcija

Prokletstvo je stvarno. Negativna korelacija između izvoza prirodnih resursa i gospodarskog učinka statistički je značajna u uzorku od 113 zemalja. U razdoblju 1970.–2024. zemlje u kojima su goriva i minerali činili polovicu izvoza imale su u prosjeku 0,9 posto niži godišnji rast BDP-a, kumulativno 49 posto manje u usporedbi sa zemljama bez tih resursa.

Pregled istraživanja o prokletstvu resursa otkriva četiri moguća kanala prijenosa. Prvi je volatilnost cijena sirovina: učestalo prebacivanje između sektora kao odgovor na stalne promjene cjenovnih signala stvara troškove i obeshrabruje ulaganja.

Drugi kanal poznat je kao nizozemska bolest. Kako nagli porast cijena sirovina potiče rast realnog tečaja, nerobni razmjenjivi sektori, posebno proizvodnja, postaju manje konkurentni. Posljedica je makroekonomski pomak od tih sektora prema nerazmjenjivim dobrima i uslugama, poput stanogradnje i državnih aktivnosti. Budući da proizvodnja donosi dinamične dobitke, poput učenja kroz rad, tehnološkog napretka i prelijevanja inovacija – ukupni učinak na gospodarski rast je negativan.

Preostali kanali su institucionalni. Bogatstvo prirodnim resursima može dovesti do anarhičnih institucija, što rezultira brzim iscrpljivanjem neobnovljivih izvora i političkom nestabilnošću, pa čak i građanskim ratovima. Snažna ovisnost o prirodnim resursima također često dovodi do lova na rentu i korupcije, olakšavajući učvršćivanje autokratskih i oligarhijskih sustava, sklonih neuspjesima javnih politika. Vlada koja kontrolira naftu ili minerale ima manju potrebu za poreznim prihodima, pa stoga ima malo poticaja za njegovanje demokracije i decentraliziranog rasta privatnog sektora.

Ova dinamika bila je očita u europskim kolonijama u Americi. Izvorna pretpostavka bila je da su španjolske kolonije u Latinskoj Americi vrjednije od britanskih u Sjevernoj Americi, jer su imale minerale poput zlata i plantažne kulture poput šećera. (Zlato još nije bilo otkriveno u Sjevernoj Americi.) No, rašireni lov na rentu, društvena stratifikacija i uspon oligarhije značili su da su ta prirodna bogatstva donijela ograničene koristi za razvoj.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Nasuprot tome, britanske kolonije nisu imale mnogo izbora osim poticanja dinamičnog privatnog sektora, osobito nakon stjecanja neovisnosti. Do početka industrijske revolucije u 19. stoljeću, SAD je uspostavio gospodarsko okruženje koje se pokazalo vrlo povoljnim za rast i razvoj.

Danas SAD ostaje najveće svjetsko gospodarstvo, s dinamičnim i bogatim privatnim sektorom. Ipak, sve više se ponaša poput petrodržave. Američka proizvodnja nafte i plina dobila je snažan poticaj oko 2009. godine zahvaljujući impresivnoj tehnološkoj revoluciji u energiji iz škriljevca. No, povratak američkog predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću prošle godine donio je agresivan zaokret prema nafti i plinu, nauštrb obnovljivih izvora energije.

Trump tvrdi da su fosilna goriva ključna za američku sigurnost, moć i prosperitet, dok su obnovljivi izvori “šala” – skupi, nepouzdani i nesposobni zadovoljiti američke potrebe. I koristio se nizom alata za ostvarivanje tog narativa. Dok je povećao subvencije za fosilna goriva, uključujući ponudu zakupa po cijenama ispod tržišne vrijednosti za bušenje na saveznim zemljištima, ukinuo je subvencije za obnovljive izvore koje je uveo njegov prethodnik Joe Biden, blokirajući odobrene projekte vjetroelektrana i solarnih parkova i otkazujući relevantne savezne zajmove.

Ali Trump griješi. Gotovo čudesan napredak u proizvodnji dobara poput solarnih panela, vjetrenjača, električnih vozila i baterija doveli su do naglog pada troškova obnovljive energije posljednjih godina, čineći je konkurentnom u odnosu na energiju iz fosilnih goriva. Trumpu je važno samo da SAD bude isključen iz tog napretka, koji se uglavnom događa u Kini, a u manjoj mjeri i u Europi.

Nobelovac, ekonomist Paul Krugman, tvrdi da je oživljavanje američke proizvodnje fosilnih goriva od 2010. godine istisnulo proizvodnju općenito, a posebno obnovljive izvore energije. Njegov grubi izračun ukazuje na to da je procvat energije iz škriljevca smanjio američku proizvodnju za oko 10 posto, a zaposlenost u proizvodnji pala je za oko 1,3 milijuna nego što bi bila inače.

Tehnološko prelijevanje

Je li ovo na djelu prokletstvo resursa? Sumnjam. Od četiri kanala prijenosa, danas se kaže da se dva odnose na SAD: industrija fosilnih goriva istiskuje sektore (obnovljive izvore i druge industrijske proizvode) koji bi mogli donijeti dinamičnije dobitke, a golemo bogatstvo među vlasnicima fosilnih goriva ima korumpirajući politički utjecaj.

Zasigurno postoje naznake oba. No, nafta i plin, kao i poljoprivreda, ostvaruju dinamične dobitke kroz tehnološko prelijevanje i učenje kroz rad, baš kao i proizvodnja a, u novije vrijeme, i obnovljiva energija. Štoviše, ogromni porasti produktivnosti u poljoprivredi i rudarstvu koje je SAD zabilježio tijekom svoje povijesti – djelomično zahvaljujući saveznoj potpori istraživanju – nisu onemogućili golem porast produktivnosti u proizvodnji. Isto vrijedi i za Australiju, Čile, Norvešku i, sve više, jugoistočnu Aziju.

Politike koje olakšavaju procvat sektora prirodnih resursa ne moraju ići nauštrb proizvodnje ili drugih sektora. Ključno je imati odgovarajuće uvjete koji omogućuju napredak mnogim sektorima: snažnu vladavinu prava, nisku stopu korupcije, ograničenja izvršne vlasti, neovisno pravosuđe, makroekonomsku stabilnost, slobodnu trgovinu i javnu potporu istraživanju.

Uslijed rata u Iranu, koji je gotovo udvostručio cijene nafte u odnosu na predratnu razinu, američke naftne kompanije sada imaju još veći poticaj za povećanje proizvodnje. No, rat – užasan u gotovo svakom pogledu – možda daje i tračak nade: suočeni s višim cijenama fosilnih goriva, korisnici će prihvatiti obnovljive izvore, što će potaknuti daljnji rast produktivnosti.

© Project Syndicate, 2026.